Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

WILLIAM GIBSON - NEUROMANSER
 
Uroš Smiljanić
http://cvecezla.mojblog.co.yu

William Gibson, američki pisac naučne fantastike, duhovni otac Interneta, jedan od originatora cyberpunk podžanra, svoj prvi (i najvažniji) roman, Neuromanser (1984.) započeo je veoma kul rečenicom o nebu iznad grada koje je imalo boju ekrana televizora podešenog na kanal na kome se ništa ne emituje. Tokom ovih dvadeset i kusur godina Gibson nije napisao mnogo romana (osam, ako se računa i kolaboracija sa Bruceom Sterlingom, devet ako se računa još uvek neobjavljeni Spook Country) ali je pazio na to da svaki od njih započne rečenicom koja će čitaoca uhvatiti na prepad i uvesti ga u radnju bez mnogo okolišanja. Prepoznavanje Obrazaca, Gibsonov još uvek najnoviji objavljeni roman (2003., u Srbijici objavljen pre nekoliko meseci) nije izuzetak ali rečenica u ovom slučaju koristi prilično siledžijski način da eliptično, koristeći jake metafore opiše efekte džet-lega. S obzirom da je Gibson nekada pisao o nindžama naoružanim monomolekularnim ugljeničkim sečivima, hakerima glava natrpanih implantima, samosvesnim veštačkim inteligencijama i Vudu božanstvima koja svoje podanike posedaju kroz cyberspace, relativna tematska prozaičnost prve rečenice Prepoznavanja Obrazaca može se doživeti kao hladan (ili barem mlak) tuš ako se tinejdžer u vama još nije predao pred neumoljivim maršom srednjih godina.

Gibson ovo verovatno oseća kao sazrevanje. Prva trilogija romana iz osamdesetih godina, započeta Neuromanserom dešavala se najdalje u budućnosti, negde drugom polovinom 21. veka i bila intrigantan miks pulpoidne noir literature sa polovine dvadesetog veka, postmodernog produžetka naučnofantastičnog novog talasa i japanskih manga/ anime odjeka. Druga trilogija, iz devedesetih godina bila je pomerena svega nekoliko decenija u budućnost i tome proporcionalno i smanjila 'futurističku' komponentu Gibsonovog pisanja, usvajajući manje smele ekstrapolacije i realističnije (čisto u istorijskom smislu) osvrte na društvo, politiku itd. Konačno, Prepoznavanje Obrazaca dovodi ovu tematsku regresiju do logičnog kraja: ovaj roman događa se danas i ovde i gotovo je potpuno lišen 'spekulativnih' sadržaja. Strogo žanrovski gledano, Prepoznavanje Obrazaca je roman glavnog toka i jedina 'naučnofantastična' komponenta u njemu je piščeva perspektiva iz koje svet u kome svi mi živimo izgleda kao mesto i dalje dovoljno ispunjeno začudnošću i 'novumom' da zavređuje pažljivo posmatranje i, pretpostavljam, prepoznavanje obrazaca koji su svuda: u društvu, u umetnosti, u istoriji, u politici.

Naravno, nije ovo sasvim nova tema (recimo, Pi, Darena Aronofskog je film koji se znatno strože nego Gibsonov roman zasniva na premisi sveprožimajućih obrazaca) ali to je i u redu jer Gibson ovde ni ne pokušava da napiše mnogo toga novog. Prepoznavane Obrazaca je u dobroj meri kolekcija motiva ili, čak stavova koje je Gibson već utkao u svoje ranije romane. U tom smislu, kada se ova knjiga do kraja iščita, trilerska struktura koja u čitaocu podstiče motivaciju da kroz nju grabi, pokazuje se kao neispunjeno obećanje u odnosu na prilično mršavi payoff na kraju. Ili da kažemo ovako: Gibson ovom knjigom uspeva da kaže vrlo malo, još manje ako ste čitali njegove ranije romane. Ona je kolekcija tačnih i, uostalom zanimljivih opservacija o svetu u kome živimo i stilu života (stilu, ne značenju ili nedajbože smislu) koji je posledica globalne, hiperubrzane komunikacije, ali u krajnjoj analizi, te opservacije neće biti nove bilo kome ko ima makar jedan prst na rukama i u stanju je da otkuca reč 'google', niti je njihovo promišljanje u ovom romanu otišlo bogznakako duboko. Što nas ostavlja u situaciji da, u nedostatku predubokog značenja, vrednost ovog romana nalazimo u samom jeziku, odnosno pismu. A tu stvari mogu, zavisno od afiniteta da stoje ovako ili onako. Za početak, broj strana: Prepoznavanje Obrazaca ih ima skromnih 360 što je u odnosu na neke steroidima hranjene monstrume savremene žanrovske i glavnotokovske književnosti takoreći predjelo. S druge strane, moj utisak tokom čitanja je gotovo sve vreme bio da ovde jednostavno ima previše teksta.

Gibsona, istorijski gledano treba ceniti što je, iako nije umakao demonu serijalizacije, svoje knjige ipak držao u razumnim obimima odbijajući da piše višekilogramske indžijele u kojima bi kvantitet bio dokaz kvaliteta. Prepoznavanje Obrazaca me, međutim tera da se osvrnem i na ranije romane i priupitam se nisu li, zapravo i te knjige mogle da budu upola kraće. Nije li Gibson malčice zloupotrebio svoju nesumnjivu literarnu veštinu i priče čija bi prirodna dužina bila nekoliko desetina strana, razvukao, veštačkim dodavanjem motiva i likova na nekoliko stotina? Prepoznavanje Obrazaca, u svoju odbranu može da prizove atmosferu: razrešenje koje nešto pred kraj imamo prilike da vidimo ne bi delovalo dovoljno efektno da mu je prethodilo svega nekoliko tuceta stranica predigre. Ovo je lako ustvrditi, jer, kako stvari stoje, dotično razrešenje je daleko od efektnog čak i sa ovim obimom knjige. Politički neutralno, dramaturški poprilično neuverljivo, ideološki čak malčice sumnjivo, ono, kako već rekosmo u dobroj meri minira trilerski kvalitet romana. Međutim, to smo već rekli i ne treba mnogo da se vraćamo na tu stranu, veći problem ovde je što Gibson troši, relativno gledano, mnogo umereno zanimljivih (ili, ako ste loše raspoloženi nezanimljivih) reči da do njega dođe.

Kao što negde na blogu već napisah, moja idealna zamisao savremenog romana Williama Gibsona u sebe ne uključuje tri pasusa obrazlaganja zašto je Tomy Hillfiger brend sa, dizajnerski gledano, prezira dostojnim sadržajima. Ovakvih stvari ovde ima dosta, Gibson roman pretrpava referencama na brendove i industrijske entitete, demonstrirajući njihovo neumoljivo prisustvo u našim životima (pre svega kroz hiperosetljivost glavne junakinje na brendove, logotipe i dizajnirane identitete). Ovo, međutim ne samo da za Gibsona nije novina (pročitajte bilo koju njegovu priču iz prve polovine osamdesetih) već je u ovom romanu izvedeno napadnije i stoga manje efektno nego pre. Okej, okej, shvatili smo, a neki od nas su MOŽDA i čitali No Logo Naomi Klein.

Pored toga, u ovoj knjizi Gibson će vrlo dosledno preslikavati postupke, misli i ponašanje svoje protagonistkinje u gotovo realnom vremenu sa obiljem detalja i detaljčića, intimizirajući nas nasilno sa njenim prolaskom kroz ovu avanturu do nivoa dosade. U retrospektivi, kao što rekoh, dovoljno je jasno zašto Gibson insistira na veštačkom usporavanju tempa knjige - na osnovu toga je razrešenje u neku ruku efektnije, ali to ne uspeva da beskonačne opise obroka koje glavna junakinja ima, Pilates vežbi koje izvodi i nameštaja u brojnim prostorijama koje posećuje učini zanimljivijim. Ponovo, za Gibsona ovo nije novina, ali dosledno insistiranje na trivijalnim detaljima koji su u krajnoj liniji tu samo da čitaocu skrenu pažnju na trivijalnost postojanja an ženeral i naprave (ponavljam nedovoljan) kontrast sa začudnim elementima fabule, je meni bilo naprosto zamorno.

Stvari bi bile znatno uspelije da Gibson nije uverljivo i konzistentno izrazito aseksualan i neduhovit pisac. Ovo nisu nužno negativni epiteti, izneseni su najviše kao ukazivanje na činjenicu da se Gibson malo ili nikako ne bavi seksom ili humorom u svojim delima, za šta možda nikada do sada nije bilo veće potrebe, ali u Prepoznavanju Obrazaca ovo mi je delovalo kao popriličan nedostatak. Na kraju krajeva, nizanje trivijalnih momenata, presecanih dramatičnim ali u krajnjoj liniji inkonsekventnim epizodama progutalo bi se znatno lakše da ga je Gibson osvežio nečim drugim pored svog patentiranog visokog pulp stila bremenitog metaforama. Na kraju krajeva, Moloa Samuela Becketta je roman koji se isključivo bavi nizanjem najtrivijalnijih mogućih epizoda, a Beckett čini da ga čitamo kao fantazmagoričnu, mitsku epopeju svojim dobro odmerenim odmakom. Gibson ovaj odmak ne čini i verovatno nadu polaže u svoj dobro poznat dar za prepoznavanje začudnog u svetu i postojanju koji su svuda oko nas.

Nije da tu nema lepote, da se ne razumemo pogrešno. Brojne reference na tehnologiju i njen odnos sa umetnošću su interesantne. Izmeštenost u vremenu i prostoru, kao posledica instantne komunikacije i superbrzog kretanja su teme kojima su se poststrukturalistički mudraci kao što su Virilio ili Baudrillard opsesivno bavili poslednje dve decenije i Gibson ih uspešno tematizuje u ovom romanu: svet kao skup tačaka čija je dostižnost iz domena potencijala ražalovana na opažanje kulturnih razlika (sadržanih u manje ili više uspešnom emuliranju dominantne pop kulture i kulture oglašavanja), putovanje kao fenomen u kome se mistični sadržaj puta neutrališe brzinom i nekonsekventnošću razlike između ovde i tamo. Dodajmo malo dobro pogođene poetike dezorijentisanosti aviona, hotelskih soba, mobilnih telefona i web-maila i Gibsonova dajdžestirana mekluanovska vizija je potpuna. Osim što je, naravno ona bila potpuna još u Neuromanseru.

Ovo je možda i najinteresantniji detalj u vezi Prepoznavanja Obrazaca: Gibsonova rana dela su Internet opisivala kao svemir oblika i duha, sa virtuelnim građevinama koda i sablastima hakera koji međ njima lete. Ta plastičnost, taktilnost i istovremeno spiritualnost ovog (ne)mesta je, nije preterano reći, mnoge među nama terala da strpljivo odbrojavamo dane kroz osamdesete, a pogotovo devedesete, do momenta kada će Internet dostići Gibsonovu viziju. I mi smo želeli komadić tog iskustva. Danas, naravno znamo da je Internet mašina za propagaciju pornografije naseljena trolovima koji se hrane zlobom i izlučuju glupost. A Gibson više ne piše o veličanstvenim oblicima u tri dimenzije i oživelim veštačkim inteligencijama već o web-forumima i elektronskoj pošti.

Ova, uslovno rečeno, banalizacija umetničke vizije nije nužno za osudu. Ona može biti znak zrelosti autora i hvatanja u koštac sa postojećim, ne samo maštanim fenomenima. Ali ona, u konkretnom slučaju prikazuje i koliko godina autor ima. Gibson sledeće godine puni šezdeset. Internet koji on opisuje u Prepoznavanju Obrazaca je Internet jednog dobroćudnog pedesetogodišnjaka, ne mnogo različit od Interneta mog oca. Na njemu postoje ljudi koji se na web-forumu raspravljaju o umetničkim delima novog doba postoje hotmail, google, eBay, ruski spemeri pa čak i porno sajt sa azijskim kurvama. Ukratko, ovo je Internet koji ćete videti u svakom broju PC Worlda. Internet dobronamernih, obrazovanih, sredovečnih belih zapadnjaka. U njemu istovremeno nema Counter-Strikea, World of Warcrafta, Second Lifea, MySpacea, Youtubea, torent fajlova, otrovanih torent fajlova, DOS napada, zombi kompjutera i ratova hakerskih grupa, blog kulture, gnutela licence, dečije pornografije, predatora i rastakanja identiteta. Iako je knjiga završena 2002. godine, kada mnogih od ovih stvari nije bilo (što pokazuje koliko je evolucija u IT kulturi danas brza), čak i uvažavajući ovu primedbu jasno je da Gibson, naprosto nije čovek koji o Internetu današnjice može da napiše roman koji taj Internet (možda) zaslužuje. Za to će nam trebati neko mlađi, svesniji, bolesniji i brži.

Ne da je to bitno, ovo nije roman (samo) o Internetu, ali jeste roman u kome se tematizacija svakodnevnog u dobroj meri zadržava preblizu samoj površini (dakle konstatovanju fenomena), a to mu se već može zameriti.

Valja još dati par usputnih napomena. Na primer, da je Gibsonovo pisanje, još od drugog romana a svakako u slučaju Prepoznavanja Obrazaca, pravi primer zašto je sukob između cyberpunkera i 'humanista' u američkoj literarnoj naučnoj fantastici osamdesetih godina bio siledžijska fabrikacija (prevashodno Orsona Scotta Carda). Gibson ne samo da nije nihilistički revolveraš zainteresovan isključivo za VR pornografiju i neuro-stimulativne droge već je njegovo pisanje tokom najvećeg dela karijere uvek bilo obojeno vrlo prepoznatljivom ljudskom toplinom. Sterlingova opaska o hi-tech - low-life dihotomiji Gibsonovog pisanja može se primeniti na delove Prepoznavanja Obrazaca, kao i na svaki Gibsonov roman ali je lako prepoznati da je Gibson u ovom romanu ponajmanje sklon glorifikaciji, pa čak i analiziranju marginalizovanih socijalnih grupacija. Ima ovde par lepih uvida (opis ruskih zatvora iako pomalo senzacionalistički, kao i sve ostalo u vezi sa Rusima u ovoj knjizi, nije daleko od istine), ali generalno, Gibson je ovde daleko od Mosta iz svoje druge trilogije, noćnog grada iz Johnny Mnemonic, Rastafarijanaca u orbiti iz Neuromansera ili skvotera satelita iz 'Red Star, Winter Orbit'.

Dalje, ni posle dvadeset i kusur godina, Gibson nije odmakao mnogo od nacionalnih kulturnih obrazaca koji su u vreme Neuromansera bili prihvatljiv pulp kliše: u Prepoznavanju Obrazaca Evropa, Japan i Rusija su gotovo identično dobroćudno dekadentni, neuhvatljivo začudni i malevolentno inferiorni kao i pre dve decenije.

Konačno, ne znam vredi li napraviti ovaj komentar s obzirom na moje lično nepoznavanje materije, ali mislim da, kada se jednog dana bude pravio spisak muških autora koji pišu tzv. ženskim pismom, Gibson bi morao da uđe u prvih deset. Njegovi romani odavno, a u ovom mi se to čini najizraženijim, su primeri dekonstrukcije uobičajenih motiva, mehanizama i dramaturških alatki. Što, u kombinaciji sa i dalje jakim pulp mirisom kojim odišu stvara u najmanju ruku originalnu estetiku. Ovo ima svoje dobre strane, recimo odsustvo (u velikoj meri) fizičkog nasilja zna da bude interesantno i katarzični momenti u ovim knjigama su iznenađujući za čitaoca naviklog na arhetipske trenutke sukoba i nadvladavanja. S druge strane, (i ovde više nisam siguran da to ikako može da se poveže sa 'ženskim pismom') može to i da zamori, kako baš zbog toga što se nakupljeni pritisak ne oslobađa na očekivani način, tako i, za mene dosta iritantnim, insistiranjem na hepi-endu gotovo bajkovitih razmera. Još od kada je u prvoj trilogiji Gibson svoje likove pretvorio u filmske zvezde i dao im 'i živeli su srećno i zadovoljno' krajeve, bio sam malo ljut na njega, a u Prepoznavanju Obrazaca poslednje poglavlje me je nateralo da vrtim glavom u neverici. Poslednja scena u kojoj protagonistkinja u krevetu kontemplira o svemu što se desilo i budućnosti je za moj ukus preterano zašećerena i naterala me da pomislim kako, ako niste James Joyce, treba da izbegavate završne scene ovog tipa.

Dakle, na kraju, Prepoznavanje Obrazaca je interesantna knjiga koja deluje kao naučna fantastika, iako to nije. Njena vizija je bogata, mada ne preduboka, a njena ambicija da poduči je minirana barem time što je njen autor identične poduke mnogo ranije svojim starim romanima već dao. Svakom mlađem od trideset godina, cenim, delovaće romantičarski naivno ali to može da bude i njena snaga. Na kraju svega, Gibson njome ponovo slavi lepotu i nadu da tehnološki (i njemu pripadajući kulturni) progres, koliko god mračan znao da bude, ovoj lepoti ume da podari život do juče nezamisliv i nemoguć. Ajde da mu barem zbog toga stisnemo ruku.

Oficijelni sajt Williama Gibsona : http://www.williamgibsonbooks.com/

Wikipedia entry:
http://en.wikipedia.org/wiki/William_Gibson_%
28novelist%29


Sajt Lagune, domaćeg izdavača Prepoznavanja Obrazaca:
http://www.laguna.co.yu/
http://www.laguna.co.yu/naslovi.php?id=491

Uroš Smiljanić AKA Mehmet
http://www.myspace.com/3667795
http://www.last.fm/user/mehokrljic

je poznat kao bubnjar beogradskog black metal benda Bethor
http://www.myspace.com/bethorband
http://www.serbian-metal.org/srp/bethor.html

grindcore benda Acroholia
http://www.myspace.com/acroholiagrindcore

i Americana benda Ventolin,

promoter Ring Ring festivala

i član Nadlplesnog (Uber Tanz) dua ZIN...

Podrazumeva se da preporučujemo njegovo Cveće zla I naopakog

http://cvecezla.mojblog.co.yu