Izrasla jela kraj luga zelena. Osuo se po jeli toj bijel lišaj, resala se po jeli žućena mahovina. Osrebrila se i ozlatila se jela kraj luga. Mimo prođe momak. Ohol i gizdav. Pikne čizmom o jelu. Udari jelu zelenu.
Jela se stresla. Odlomi se s nje stara kora, iglice joj se struse pod krošnju. Popade niz jelu i lijepa djevojka. Snizi se s vrha.
Življaše ona dosad u jelinu srebru i zlatu, zlatne joj vlasi češljaše vršni vjetar. Bijaše to vila drvarica.

~Ne bjež, vilo, bit ćeš ljuba moja! - skoči i momak.
Vila se uzvere u vrlet, uspne se u stijene, useli se u vilinske špilje, umakne u nedohvat. Viče sad vila:
~Kako bih ja ljuba bila tvoja? Bura mi je zibarica bila, a zipkica bukova korica. Pletenice bili bukovi listići! U jelinim mirisima ja sam ti se zadjevojčila.
I žalostan mladić vidi sad strusenu koricu, u kakvoj se zipici lijepa vila zibala, vidi sad bukove listiće, u koje se nesuđena njegova ljubav povijala, vidi sad jeline iglice, čije je mirise krasna djevojka upijala. Vidi i ode. A vila ona u stijenama ostala. Vilovat će opet daleko od zemnih stvorova.

Hrvatske predaje