Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

TELA KOJA SE PREĆUTKUJU
 
Olja Mićković Nikolić

Nauka je dala sebi legitimitet da Druge posmatra kao objekte (istraživanja) i tela Drugih postaju teritorije osvajanja i upisivanja značenja. Iako se telesne prakse razlikuju zavisno od kulture iz koje potiču, ipak se često smatraju prirodnim datostima. Razlike se naturalizuju i zadati okviri time postaju fiksirani. "Tela su postala objekat pogleda, proučavanja i kolonizacije belog posmatrača i njegove racionalne, isključene tačke gledišta." (John Chapman: Na kursu "Arheologija, rod i materijalna kultura", Beograd, Centar za Ženske studije, april 2001) Zato, za početak, usmeravam pogled prema telima koja pripadaju području Jednog, celog, dovršenog i nedovedenog u pitanje. Taj pogled, u koji unosim "nepokolebljivu sumnju" uključuje u svoj vidokrug i područje Jugoslavije, skorašnje i sadašnje, jer je i u njemu kao vrhovni uzor prihvaćen autoritet belog naučnika, Evropljanina, kao i evropski modeli poželjnog oblikovanja tela.

Ova predmoderna, moderna, postmoderna evropska civilizacija sklona je da glorifikuje intencionalnost i obnavlja mitove o tome da individua može da postigne sve što hoće, samo ako misli pozitivno. Pri tome, tela su reprezenti ovih postignuća. Ali, ko može da stvori tela koja su priznata kao dovršena? Tela koja nam pokazuju svoje blještavo bele zube sa panoa, mirisna, uspravna, ispršena, samopouzdana, uspešna tela? " Naša nepca, naše telo ne učestvuje u aktu potrošnje, što bi prvenstveno trebalo da bude njegova funkcija. Mi pijemo etikete. Sa bocom koka-kole mi pijemo sliku lepog dečaka i devojčice koji je piju na oglasnoj plakati, mi pijemo parolu `odmor koji osvežava´, mi pijemo veliku američku naviku; a najmanje pijemo svojim nepcima... Mogao bih da nastavim da dajem primere do beskonačnosti. Ali nepotrebno je insistirati na ovome pošto bi svako mogao da zamisli isto toliko primera koliko i ja" (Erih From:1963:141). Sa ovakvim primerima smo suočeni svojim životima, njihova stvar-nost opkoljava nas i o njima je dovoljno rečeno. Ali, šta je sa telima koja su prećutana?

Umorna tela, savijena tela, crna tela, troma, usahla tela od pokušavanja da se zasluži priznatost ili barem hleb. Raščovečena tela, eufemizmima nevidljiva, poništena konačnim rešenjem, kolateralnom štetom, etničkim čišćenjem, tela koja nemaju egzistenciju jer se nemogu artikulisati (Margo Glantz:2000:25) "Njihov život je kratak, ali je njihov broj beskrajan. Oni, Pokorni, izgubljeni, oni su živac logora: oni anonimni, masa koja je uvek ista i stalno se obnavlja, ta masa neljudi koja nijemo maršira i rinta, u kojoj je utihnula Božja iskra i koja je suviše istrošena da bi mogla stvarno patiti. Oklijeva se da se nazovu živima; oklijeva se da se njihova smrt, koje se ne plaše, nazove smrću, jer su preumorni da je pojme." (Primo Levi u:Glantz:25) Žuti trougao, tetovaža, dezinfekcija, roze trougao, golotinja, brijanje glave, udarci, žeđ, glad, povorke i "gospodo, molim gas" označavaju/označavala su nevažnost, isključenost ovih tela koja nemaju ime, koja su izuzeta od stvarnosti i kojima je oduzeto mesto.

Da li je moguće napustiti datost i stati na mesto Drugog, obraćajući se telesnim praksama koje tragaju za prekoračenjem ove granice pripadnosti ili tuđinstva?

Back