Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

SVETI GRAL
Magična posuda
  Džil Morgan


Prehrišćanski izvori Danas se na sveti Gral gleda kao na specifično hrišćanski simbol. U srednjovekovnim romansama od 12. veka pa nadalje on je opisan kao pehar koji je koristio Hrist na poslednjoj večeri, a posle je u istu tu posudu Josif iz Arimateje sakupio Hristovu krv. U mnogim pričama o hrišćanskom Gralu, prikazano je da on poseduje obnavljajuće, isceljujuće i okrepljujuće osobine, i duhovno i fizički. Može se primetiti da se detalji u pogledu hrišćanskog Grala menjaju u raznim verzijama te priče, o kojima se detaljnije govori u kasnijim poglavljima, ali su ovo osnovne ideje koje se vezuju za njega. Međutim, ideja svete posude koja se visoko ceni u društvu i vezuje se za obnovu i regeneraciju, može se naći u obilju prehrišćanskih izvora. Zaista se mogu naći paralele između velikog broja različitih kultura, a te ideje i motivi koji se ponavljaju u njima našle su odjeka u kasnijim verzijama priče o Gralu. Kao što ćemo videti, to su univerzalni elementi predanja o Gralu koji su doprineli održanju njegove privlačnosti i njegovom uspehu kroz istoriju. Oslanjajući se na postojeće narodne priče i predanja, koje su često sadržale drevna verovanja i predstave, pesnici i pisci srednjovekovnog perioda hristijanizovali su Gral. Da bismo stekli uvid u bogatstvo mitova o Gralu, moramo da pogledamo u daleku prošlost, u kojoj počinju mnogi aspekti njegovog kasnijeg oblika. Tokom perioda poznatog kao neolit, ili novo kameno doba, kultura evropskih ljudi doživljavala je velike promene. Utvrđeni način preživljavanja lovaca-skupljača čije nomadske navike potiču od samih početaka ljudske vrste, ustupao je mesto uređenijem, poljoprivrednom načinu života. Male porodice ili društvene zajednice obrađivale su zemlju i polagano sticale veću kontrolu nad snabdevanjem hranom i sudbinom svog kolektiva. Ta socio-ekonomska revolucija bitno se odrazila na sistem vrednosti i verovanja ljudi tog perioda. Izgleda da je novi način života doneo sopstvene brige i odgovornosti, koje su se izrazile u velikim megalitskim građevinama kao što su Duga mogila iz Zapadnog Keneta i kameni krug Avberi iz Viltšajra u Engleskoj. Izgleda da je u to vreme rasla opsesija plodnošću i zemlje i samih ljudi. Veliki kamenovi iz Avberija tumače se kao seksualni oblici. Između faličkih kamenova su rasuti kamenovi "sa širokim bedrima" čiji puniji oblik podseća na ženski. Istovremeno, počinje da se pridaje značaj, ili se posebno naglašava, obožavanje predaka koje se izražava sahranjivanjem kostiju na lokalitetima kao što je Duga mogila iz Zapadnog Keneta, koji su postali važni centri rituala. U osnovi toga stoji briga za uspeh žetve, plodnost njihovih životinja i njih samih. To je koren simbolike roga izobilja koji je prepun voća ili žita. Smatralo se da su predaci važna karika između živih i sila prirode, koje su mogle da se predstave individualizovanim božanstvima. Tokom neolitskog perioda postojala je opšta sklonost da se kosti sahranjuju kolektivno, što ukazuje da je moć pripadala grupama ljudi, možda važnim porodicama. Izgleda da je u tom periodu istorije bio dominantan uticaj Velike Majke Boginje Zemlje, što pokazuju brojne grobnice tog perioda koje imaju oblik materice, kao i to što su lokaliteti poput Kalaniša u Škotskoj smeštani u blizini brda čiji oblik često podseća na figuru boginje koja leži. Običaj da se važni pojedinci sahranjuju sa vrlo cenjenim predmetima pojavio se tokom bronzanog doba (2200.-700. g. pre Hrista), što ukazuje na to da se moć tada premestila sa grupa ili porodica na pojedince, figure visokog statusa. Predmeti sa kojima se sahranjivalo, poput pehara iz Duge mogile u Zapadnom Kenetu, nađeni u starim grobnicama, ukazuju da je postojalo verovanje u zagrobni život ili život na drugom svetu, gde će preminuli koristiti pehar. Tokom bronzanog doba, bilo je uobičajeno da se pehari stavljaju u grobnice. Oni su uglavnom pravljeni od gline, ponekad od ćilibara, a mnogo ređe od zlata. Jedan nedavni primer je pehar pronađen u Ringlmoru u Kentu, u mogili iz bronzanog doba. On datira iz 1700.-1500. pre Hrista i misli se da predstavlja ritualni dar nekom važnom lokalnom vođi. Iskovan je od jednog grumena zlata i predstavlja dokaz da je u to vreme postojala visokorazvijena veština obrade metala. Pehari koji su stavljani pored pokojnika mogli su biti namenjeni za pijenje alkohola u obliku medovine ili piva, a to bi moglo da ukaže na važnost kolektivnih gozbi za ostvarivanje lojalnosti i bliskih veza. Sigurno je da su se pehari smatrali isto tako važnim predmetima kao što su to bila oružja poput mačeva, sekira i bodeža. Svetske mitologije Slika kutije ili posude sa svetim ili onostranim konotacijama može se naći u brojnim svetskim mitologijama. Mada se detalji ili kontekst razlikuju, osnovni elementi predanja i simbolike se stalno iznova javljaju. Grčki mitovi sadrže brojne priče koje opisuju upravo takve magijske predmete. Veštica Medeja koja pomaže Jasonu u potrazi za zlatnim runom poseduje kazan ponovnog rođenja, a njegovo dejstvo pokazuje tako što baci u njega jednu isečenu staru ovcu, a izvadi živo jagnje. Značajni elementi te priče koji su paralelni sa predanjem o Gralu jesu teme potrage i magične posude. Poput kasnijih vitezova Grala, i Jason mora da se suoči sa mnogim nedaćama i preprekama da bi postigao svoj cilj. Platon se poslužio slikom grčkog pehara, posude sa dve drške koja je služila za mešanje vina i vode, kao metaforom za stvaranje univerzuma. Mešavinom raznih elemenata u tom preobražujućem peharu, božanstvo je stvorilo život. Bog Dionis iz svog pehara daje čovečanstvu nadah­nuće. U drugom mitu je Had, bog podzemlja, ponudio Persefoni pehar sa semenkama nara. Nakon što je pojela šest semenki, bila je prisiljena da živi u podzemnom svetu sa Hadom. Ali, njena majka Demetra se nagodila sa Hadom da dopusti Persefoni da se svake godine vraća na zemlju i živi na njoj šest meseci. (Ovo je izvor kasnijih hrišćanskih priča o sporazumu sa đavolom.) Kada se Persefona posle pola godine vrati na zemlju, koja je ostala pusta od tuge zbog njenog odsustva, zemlja se podmlađuje i ponovo vraća u život. Ova priča pokazuje drevnu zaokupljenost ciklusom godišnjih doba, godišnjim procesom smrti i obnove vegetacije, a međuodnos tih godišnjih doba personifikovan je u obliku bogova i boginja. To je takođe preteča kasnijih priča o Gralu, u kojima zadobijanje tog pehara omogućuje pustoj zemlji da ponovo procveta. Motiv magičnog pehara opet se javlja u jednoj od priča o grčkom junaku Heraklu. U tom primeru, da bi ukrao stoku od Geriona koji živi na ostrvu Eritiji, Herakle od Helija, boga sunca, pozajmljuje džinovski zlatni pehar. Helije je koristio taj pehar za svoje sopstveno večernje putovanje preko okeana, kako bi se vratio na istok. Herakle se može smatrati i tragaocem, a i likom koji predstavlja snagu i plodnost, u vezi sa životvornim osobinama Sunca. Korišćenje pehara da bi se došlo do stoke u kasnijim mitovima o Gralu se pretvorilo u obilje i bogatstvo. Jedan važan i rasprostranjen mit o Suncu koji pripada keltskom narodu na Britanskim ostrvima ima slične elemente kao i Helijevo putovanje. Svakog dana, nakon što bi zašlo na zapadu, Sunce bi brodom bilo preneto kroz podzemni svet, spremno da se narednog dana pojavi na istoku. U toj priči se pojavljuju brojne teme o simbolici pehara/broda, koje će kasnije naći odjeka u mitologiji Grala. Magijska posuda ponovnog rođenja i obnove povezana je sa temom putovanja u drugi svet. U legendama o kralju Arturu, nakon njegove smrti, on je prenet brodom na tajanstveno ostrvo Avalon na zapadu. U nekim verzijama te priče, Artur je ostavljen da počiva u pećini i čeka na trenutak kada će ponovo postati kralj Britanije. Detalji se razlikuju, ali slika koja se stalno vraća je ponovno rođenje i Artur koji čeka da opet postane kralj. U drevnom Egiptu nalazimo sliku magične, životvorne posude koja je povezana sa boginjom Satet. Njeno ime se pojavljuje na natpisima na grobovima koji datiraju iz 2289. do 2255. pre Hrista. Satet je povezana sa godišnjom poplavom reke Nila, periodom koji je poznat pod imenom "akhet", plavljenje. Obilne kiše u egipatskim planinama između juna i septembra dovode do izlivanja ove reke, koja nosi i vodu i dragoceni plodni mulj. Kaže se da svake godine boginja Izida u "noći suza" prolije suze koje Satet ulije u svoj ćup i izlije u Nil. Kaže se da ona poseduje četiri vaze i moć da svojom vodom pročisti mrtve i pomogne im u njihovom ponovnom rođenju u zagrobnom životu. U tom smislu ona je i boginja vode i božanstvo plodnosti, a oba ta detalja sjajno se uklapaju u celinu. Na ostrvu Elefantina na Nilu podignut je hram u njenu čast. To je jedna od prvih tačaka koje dostižu vode poplave, koje se mere "nilometrom", oznakom dubine uklesanom u stenu na obali te reke. I u drugim kulturama širom sveta pehar je važan u religiji i mitologiji. Na Tibetu je prolaznost života i smrt ljudskog tela simbolizovana u tibetanskom peharu-lobanji. Jedna tibetanska boginja se ponekad prikazuje kako pije iz pehara-lobanje, i on se koristi za religijske ceremonije. Ona je, pomoću svoje regenerativne moći, u stanju da preobražava, i pokreće mrtve ka višim nivoima svesti. U tom kontekstu, narod Inuiti sa Grenlanda imaju interesantan mit o polarnoj svetlosti ili Aurori Borealis. Verovalo se da duhovi mrtvih, koji igraju igru sa lobanjom morža, stvaraju treperavu zavesu obojene svetlosti. Mrtvi žele da se pridruže živima, pa svako ko vidi te svetlosti treba tiho da zvizne kako bi potvrdio njihovo prisustvo. Ovde životinjska lobanja postaje most između dva sveta, živih i mrtvih, baš kao što hrišćanski Gral povezuje zemaljski svet sa božanskim i nebeskim domenom. U nordijskim kulturama dosta se govori o magičkim posudama i podjednako moćnim napicima za koje se veruje da one sadrže. Boravište nordijskih bogova bio je Asgard, koga je prvobitno naseljavala grupa bogova po imenu Vaniri. Kad je u Asgard došla protivnička grupa, Aesiri, ona je zaratila protiv miroljubivijih Vanira. Na kraju je potpisano primirje, potvrđeno tako što su svi prisutni bogovi pljunuli u činiju. Iz te činije se pojavljuje novi bog, Kvasir, koji postaje bog mudrosti. Odin, jedan od Aesira, povezan je sa Kvasirom preko medovine nadahnuća. Taj magički napitak je nastao kad su Kvasira ubila dva patuljka, izvadila mu svu krv, pomešala je sa medom i ostavila da fermentiše. Značajno je što su oni nasuli njegovu krv u dva bokala po imenu son, što znači "istina" i bodn, što znači "dar" ili "molitva". Oni ih mešaju u kotlu po imenu odrorir. To se može prevesti i kao "nadahnuće" i kao "Odin koji besno riče", pošto je Odin poznat kao lutalica žedna znanja, koja i putuje da bi popila taj specijalni napitak. Nakon niza avantura u kojima se Odin preobražava u razne oblike, uključujući i običnog čoveka i zmiju, on ispija tu medovinu koju je u jednoj pećini sakrio neki div. Leteći u obliku orla, Odin se vraća u Asgard, a progoni ga taj div koji je takođe uzeo oblik orla. Div gine kad uleti u vatru koji su zapalili ostali bogovi. Odin povraća medovinu u posude, ali jedan deo prosipa na zemlju. Kaže se da od tih kapi pesnici dobijaju svoje nadahnuće. I opet je tema opasne potrage kombinovana sa koncep­tom svete posude koja sadrži krv jednog božanstva, baš kao što se kaže da je Isusova krv sakupljena u pehar. Cvetanje poezije podstaknuto inspiracijom podseća na cvetanje na zemlji. Kao što ćemo pokazati u narednim poglavljima, Gral predstavlja ogroman izvor inspiracije za pesnike i slikare tokom istorije. Šamanizam Lik šamana se može naći u najdrevnijim kluturama, a šamanska praksa se u nekim delovima sveta održala do dana današnjeg. Taj izraz potiče od sanskritske reči "samana", što znači "isposnik" ili "onaj koji zna". Šaman je obično plemenski vođa sposoban da putuje u drugi svet i komunicira sa njim da bi pomogao svom narodu i lečio bolesti. Šamanizam je možda nastao pre 20000 do 40000 godina. Uloga šamana je da bude nešto kao kombinacija čarobnjaka, iscelitelja, učitelja i mistika. Primeri šamanske tradicije mogu se naći među plemenima severnoameričkih Indijanaca i među urođenicima Južne Amerike. Šamanizam je bio važan dao verske prakse i mnogih drugih naroda, od Afrike do Sibira, i bio je prisutan u starim kulturama mnogih evropskih zemalja. Veoma često šaman dospeva u stanje ekstaze ritualnim korišćenjem narkotika koji mu omogućavaju da se kreće između svetova živih i mrtvih da bi pomogao pojedincima, ili grupi, ili plemenu. Uloga pehara ili kazana u pripremi napitaka koji menjaju percepciju u šamanskim ritualima verovatno je bila pradavni model moći hrišćanskog Grala. Moguće je da su koren mnogih keltskih mitova koji govore o magičnim kotlovima bili šamanski rituali. Na kotlu iz Gunderstrupa u Danskoj, koji potiče iz 1. ili 2. veka pre Hrista, naslikan je rogati bog okružen životinjama, a neki su to protumačili kao predstavu keltskog šamana koji komunicira sa duhovima prirode. Biljke i gljive, poput muhare (magijska gljiva), koje menjaju stanje uma, sadrže psihoaktivne supstance koje mogu da potpomognu nastanak vantelesnog iskustva. Šaman takođe može da dospe u stanje transa neprekidnim udaranjem u bubanj ili ritualnim plesom. Ostali metodi uključuju pevanje, pojanje, nespavanje i post. Turski derviši koji se vrte da bi postigli drugačija stanja svesti predstavljaju primer srodan sa pomenutim tehnikama. Šaman putuje u duhovne onostrane svetove da bi stupio u kontakt sa duhovima predaka, demonima, bogovima ili božanstvima prirode. Ponekad on pomaže u odvođenju umirućeg u zagrobni život ili se bori sa šamanima drugih plemena. Njegovo putovanje se često doživljava kao letenje, pa se ponekad kaže da su šamani u stanju da se pretvaraju u životinje i ptice. Mabinogijan Niz velških mitova i legendi u proznom obliku koje je u 19. veku sakupila i prevela ledi Šarlota Gest (Charlotte Guest) nosi zajednički naziv Mabinogijan. Prevod ovog naslova je "Priče o mladosti", a zbirka govori o herojskim delima i podvizima koji su često povezani sa magijskim temama i tajanstvenim i magičnim drugim svetom. Ona sadrži neke od prvih priča o kralju Arturu. Ove priče spadaju u najranije zabeležene keltske mitove i predstavljaju važnu osnovu za romanse o Gralu kasnijih srednjovekovnih pisaca kao što je Kretijen de Troa. Veruje se da su napisane negde između 1060. i 1250. godine. Te priče je izvorno napisalo nekoliko autora, a oslanjaju se na usmeno predanje koje je postojalo u to vreme. One kombinuju paganske elemente iz britanske prošlosti sa hrišćanskim vrednostima i idejama. Ali, tu su predstave Grala i kralja Artura potpuno drugačije od kasnijih, eksplicitnije hrišćanskih, proznih ciklusa. Umesto pehara, nalazimo sliku magičnog kotla. Veliki pesnik Taliesin, koji je glavni bard Britanskih ostrva, dobija svoju veštinu i talenat iz magičnog kotla. Taj kotao pripada Keridveni, keltskoj boginji plodnosti posebno povezanoj sa krmačom. U toj priči, Keridvena je spravljala napitak za svog ružnog sina Avagdua - reč koja znači tama - koji mu je davao znanje i mudrost. Ona naredi svom slugi Gvionu da promeša napitak, s tim da ne sme da ga okusi. Sticajem okolnosti, iz kipućeg napitka izleteše tri kapi i opekoše mu prst. Ne razmišljajući, on stavi bolni prst u usta i tako stekne veliku mudrost. To razbesni boginju koja počne da ga progoni. Oni oboje menjaju oblik nekoliko puta. On postaje zec, a ona hrt, dok se na kraju on ne pretvori u zrno žita u gomili žita. Ona se tad pretvori u vrapca i poče da kljuca po zrnima, sve dok ga ne pronađe i proguta. Od zrna zatrudni i rodi talentovanog pesnika i čarobnjaka Taliesina. To je jedan primer priča iz Mabinogijana koje sadrže božanstva iz mnogo starijih vremena i prikrivene reference na šamansku tradiciju u kojoj su se uvidi sticali korišćenjem halucinogenih napitaka i u kojoj je šaman bio u stanju da preuzme oblik životinje. Ima i drugih priča u kojima se pojavljuje slika magičnog kotla. Na primer, Bran Blagosloveni poseduje jedan kotao ponovnog rođenja, koji vraća u život poginule ratnike. U poemi "Preiddeu Anwn", "Trofeji iz Anvina", Artur putuje u pakao da bi uzeo magični kotao koji ima moć ponovnog rođenja i daje neograničenu količinu hrane. Kad se mrtvi zarone u njega naglavce, oni bivaju vraćeni u život, ali ostaju nemušti. U toj poemi se anvinski kotao čuva u zamku koji se okreće, a sliku zamka ili ostrva koji se magično okreću nalazimo u mnogim kasnijim pričama o Gralu. Samo se sedam Arturovih pratilaca vraća sa tog putovanja - što je preteča motiva o nevoljama i teškoćama koje čekaju vitezove Grala. Ovde imamo prehrišćanskog Artura koji je povezan sa potragom za magičnom posudom koja se čuva u tajanstvenoj tvrđavi u kojoj mnogi njegovi ljudi pate i umiru. Ta posuda, koja ima moć obnove i u stanju je da magijskim putem stvori hranu i obilje, odgovara osobinama kasnijeg Grala
.

SVETI GRAL
-Tajna nad tajnama-
Džil Morgan

SVETI GRAL - TAJNA NAD TAJNAMA - DŽIL MORGAN

Sveti Gral je odvajkada plenio pažnju kao jedna od najtajanstvenijih relikvija svih vremena. Objašnjavajući samu prirodu priče o Gralu ova knjiga nudi prosvetljujući uvid u gralske misterije, pomno ih prateći od keltskog paganizma do pojave i prevlasti hrišćanstva u zapadnoj Evropi.

Uticaj istočnjačkog misticizma javlja se u gralskim romansama kao posledica srednjevekovnih krstaških pohoda prilikom kojih je došlo do snažnog sudara kultura i međusobne razmene ideja dvaju civilizacija.

U danjašnje vreme, kada interesovanje za Gral kao simbol vrhunskog postignuća sve više raste, na svetlost dana ponovo izlaze dela velikana poput psihologa K.G. Junga i pesnika T.S. Eliota nadahnuta Svetim Gralom. Takođe, Rihard Vagner, Vilijam Blejk, prerafaeliti, jesu samo neki od umetnika koji su bili opčinjeni tajnom koja je oličena u svetoj posudi.

Odlomci iz knjige: Sveti Gral - tajna nad tajnama (pdf 176 KB)

Knjigu je objavila izdavačka kuća "Babun"

IP BABUN
p.fah 192
11001 Beograd 6
E-mail: babun@sezampro.yu

Back