Fotografiranje životinja zahtjeva poseban osjećaj budnosti, koji je ponekad potrebno uvježbavati mjesecima, uprkos olakšavajućim tehnološkim mogućnostima digitalnih foto aparata, priroda još uvijek svojom nepredvidljivošću nadrasta tehnologiju, stoga za fotografa animalista nije rješenje u tome da si nabavlja najnovije i skupe modele foto aparata, već baš suprotno, da se u većoj mjeri odvoji od ovisnosti modernog čovjeka o tehnologiji i kroz regeneraciju svojih zakržljalih prirodnih instinkata ponovo uspostavi vezu sa svojim evolucijskim precima i čitavim eko-sustavom koji sa njima zajednički djelimo.

Fotograf animalista na neki način je lovac poput drevnog šamana, koji je bio sposoban komunicirati sa duhovima životinja, podrediti te duhove sebi, ali i saživjeti se s njima i učiti od njih o tajnim riznicama Zemlje, koje su ljudima bile nedostupne. Tako i fotograf koji snima životinje želi prodrijeti u tajnu svog i njihovog postanka, želi dodirnuti mir iskonskog postojanja koji se nalazi onakraj naših urbanih košnica, na marginama velikih naselja, uz rijeke i potoke koji su još uvijek ostali nezagađeni ili u malim šumskim oazama. A ponekad je naprosto dobro jednostavno otići fotkati u Zoo, pa iako će licemjeri reći da ne vole ići u Zoo, jer tamo moraju gledati zarobljene životinje, prava je istina da su životinje danas sigurnije i zaštićenije od istrebljivanja u zoološkim vrtovima, nego što je to slučaj sa životom u divljini, koja danas više i nije prava divljina skoro nigdje na svijetu, već je cjelokupna priroda postala lovište za neodgovorne ljudske predatore.

Životinje izumiru i jednog dana više ih možda neće biti, možda naši potomci neće biti u prilici da u živo vide kako izgleda jedna žirafa, nosorog, sibirski tigar, mrki medvjed ili vuk. U tom smislu, fotograf animalista na neki čudan način želi sačuvati život tih životinja koje snima, zapis o njihovom postojanju, njihov karakter, njihovu dubinu i cjelovito biće prirode od kojega se čovjek odvojio u svojoj pohlepi za materijalnim napretkom.

Paradoksalno je da oruđe modernog fotografa - 'šamana' više nije koplje i luk, već je to digitalni foto aparat, jedna od tehnoloških igrački kakvu danas svi već imaju baš kao i mobitele. No koristeći se tehnologijom da bismo razvijali ljubav prema prirodi, da bi dočarali njezine ljepote, da bi se vratili nekim davno izgubljenim izvorima, mi ipak možemo tu tehnologiju učiniti oruđem naše spoznaje, umjesto da ona bude oruđe našeg uništenja.

Pokret kažiprsta na '' okidaču '' foto aparata usklađen sa disanjem, disanje fotografa usklađeno sa disanjem životinje-objekta, disanje njih oboje povezano sa ritmovima zraka, bojama i svjetlom, kratak tren prepoznavanja suštine i '' klik ! '' - djelić životinjskog duha, djelić animalne emocije ostaje zaleđen u vremenu, kristaliziran za neka buduća pokoljenja, kao suvenir i sjećanje na riznice zemaljske ljepote, razgranata šara na životinjskoj koži.....fotografije nastale u tim trenucima pletu raznolike priče, ne samo o životinjama, već i o nama samima. Otkrivamo u sebi tada duh drevnog posvećenika, lovca, ratnika, ali i iscjelitelja, poput nekog mitskog Animusa u ženskoj duši, koji je nosilac kreativne energije, ili poput Anime kad je u pitanju muška duša - Anime koja može biti i neukrotiva Artemida, zaštitnica šuma, mjesečine i divljih zvijeri.

Tražeći i pronalazeći svoje simbole u tim jednostavnim, kratkim trenucima, ponekad ćemo pronaći i samu bezvremenost - u gipkom kretanju trupa bjelouške kroz gustu travu kraj obližnje bare, u zaigranom trku vjeverice, u mekom tapkanju ježa. A u bezvremenosti koju pronađemo, nastaviti ćemo dalje njegovati svoje vizije i 'šamanske' toteme: naime, drevni šamani često su izabirali neku životinju kao svog vodiča i učitelja, posebice u trenucima nekih većnih životnih iskušenja i '' inicijacija '', oni se nisu poput modernog čovjeka pouzdavali samo u svoj siromašni racio, već su dopuštali prirodi da ih posve obuzme i preplavi njihovo biće, da ih uči tajnama života i da kroz suživot sa njom čovjek uvijek iznova isplete mrežu novih slika i otkrića, ne zanemarujući pri tom ni drevnost svoga postojanja.