Home
 
 
Poezija
Filozofija
Drevne
civilizacije
 
 
Muzika
Film
Umetnist
Ekologija
 
 
 
Urednik
 
 
 
 
 
Kabala
Tarot
Ji Đing
Feng Šui
 
 
Telema
Vika
Nju Ejdž
Reiki
 
 
 
Web master
 
Willow
 
     
 

PROTIV FILOZOFIJE
 
Vajnberg Stiven

Odlazio sam, mlad, kod sveštenika i doktora,
njihove rasprave željno sam slušao,
ali uvek izlazio posle silnih rasprava
na ista vrata na koja sam i ušao.

  Edvard Ficdžerald, Rubaijat Omara Kajama

Fizičarima toliko pomažu subjektivne i često nejasne estetske ocene, da bi čovek mogao očekivati da će nam pomoći i filozofija, iz koje se, najzad, razvila sva naša nauka. Može li nam filozofija dati ikakvo usmerenje ka konačnoj teoriji?

Meni se čini da filozofija danas za fiziku ima otprilike onu vrednost kao što su imale rane nacionalne države za svoje narode. Nije veliko preterivanje kazati da je, do uvođenja poštanske službe, glavni zadatak nacionalnih država bio da štite svoje narode od drugih nacionalnih država. Uvidi pojedinih filozofa bili su pokatkad od koristi fizičarima, ali samo na negativan način - tako što su ih štitili od predrasuda drugih filozofa.

Ne želim ovde izvlačiti pouku da fizika najbolje uspeva bez ikakvih predrasuda. U svakom trenutku postoji tako mnogo stvari koje bi se mogle raditi, tako mnogo prihvaćenih načela koja bi se mogla osporavati, da čovek, ako se ne bi rukovodio bar nekim predrasudama, ne bi mogao učiniti baš ništa. Stvar je naprosto u tome što od filozofije, uglavnom, nismo dobijali one prave, korisne predrasude. U našem lovu na konačnu teoriju, fizičari više liče na lovačke pse nego na jastrebove: naučili smo da njuškamo po tlu u potrazi za tragovima lepote koju očekujemo u zakonima prirode, i to nam uspeva, ali da ugledamo stazu ka istini sa visova filozofije - to nam nikako ne uspeva.

Fizičari, dabome, nose sa sobom jednu vrstu radne filozofije. Kod većine nas, to je jedan grubo izdeljani realizam, jedno verovanje u objektivnu stvarnost sastojaka naših naučnih teorija. Ali to smo učili uglavnom kroz iskustvo naučnog istraživanja, a retko kad iz pouka dobijenih od filozofa.

Ne znači to da filozofija nema baš nikakve vrednosti; ima, a neke od tih vrednosti nisu ni u kakvoj vezi sa naukom. Čak ne mislim tvrditi da filozofija nema baš nikakve vrednosti za nauku; ima, ali meni se čini da su te vrednosti u najboljem slučaju jedan za oko prijatan lakirani sloj namazan preko istorije i dostignuća nauke. Ne bi trebalo da očekujemo da će današnjim naučnicima filozofija ponuditi ikakvo korisno usmerenje za rad niti nagoveštaj šta je verovatno da će oni otkriti.

Trebalo bi da priznam da ovo shvataju i sami filozofi, mnogi od njih. Osvrćući se na tri decenije svog profesionalnog pisanja o filozofiji nauke, filozorf Džordž Gejl (George Gale) zaključuje: "Ove maltene tajanstvene rasprave, na rubu sholastičkog, mogle su zainteresovati samo najmanji broj aktivnih naučnika". Vitgenštajn (Wittgenstein) je primetio: "Ništa mi ne izgleda tako malo verovatno kao pretpostavka da će neki naučnik ili matematičar, ako pročita moja dela, u svom kasnijem radu biti ozbiljno pod njihovim uticajem".

Ovo nije samo pitanje naučnikove intelektualne lenjosti. Strašna je muka prekidati svoj posao da bi učio jednu novu disciplinu, ali mi naučnici radimo i to, kad moramo. U raznim razdobljima, ja sam uspevao da izdvojim vreme od svog posla da bih naučio svakovrsne druge stvari čije mi je poznavanje zatrebalo, od diferencijalne topologije do "Majkrosoftovog" DOS-a. Stvar je naprosto u tome što se ne vidi kako bi poznavanje filozofije moglo biti korisno fizičarima - uvek uz onaj izuzetak da nam rad nekih filozofa pomaže da izbegnemo greške drugih.

Pošteno je da priznam, kad izričem ovakav sud, svoje ograničenosti i pristrasnosti. Nekoliko godina sam kao student bio zanesen filozofijom, a onda sam se razočarao. Uvidi onih filozofa koje sam ja proučavao izgledali su mi mutni i tamni u poređenju sa zasenjujućim uspesima fizike i matematike. Od tih dana pa do danas, ja sam ponekad pokušavao čitati najnovija dela iz oblasti filozofije nauke. Našao sam da su neka od njih napisana žargonom tako neprobojnim, da naprosto moram zaključiti da su pisana sa ciljem da budu zadivljeni oni koji ne razlikuju nejasnost od dubokoumnosti. Poneki od tih tekstova bili su dobri za čitanje, pa čak i duhoviti, na primer spisi Vitgenštajna i Paula Fajerabenda. Ali vrlo retko sam sticao utisak da imaju ikakve veze sa onim što je meni poznato kao naučni rad. Prema Fajerabendu, neki filozofi su razvili tako uzak pojam naučnog objašnjenja da, po njima, nikada ne može jedna teorija objasniti drugu; to bi začilo da moje pokolenje fizičara čestica ne bi imalo šta da radi.

Čitaocu se može učiniti (naročito ako je profesionalni filozof) da naučnik koji toliko nema sluha za filozofiju nauke treba da zaobiđe tu temu, i to graciozno, na vrhovima prstiju, i da je prepusti stručnjacima. Poznato mi je šta filozofi misle o amaterskim pokušajima pojedinih naučnika da se bave filozofijom. Ali moja namera ovde i nije da glumim filozofa, nego da budem oličenje nepopravljivog naučnika-praktičara koji se svakog dana laća svog posla, ali mu u tome nimalo ne pomaže profesionalna filozofija. Nisam jedini takav; ne poznajem nikoga ko je išta doprineo napretku fizike u razdoblju posle Drugog svetskog rata, a da mu je rad ijednog filozofa značajno pomogao. U prethodnom poglavlju pomenuo sam problem onoga što Vigner naziva "nerazumna uspešnost" matematike; a sad želim razmotriti jednu jednako zbunjujuću pojavu, nerazumnu uspešnost filozofije.

Čak i kad su, u prošlosti, pojedine filozofske doktrine bile neko vreme od koristi naučnicima, zadržale su se posle toga na snazi, u većini slučajeva, predugo, tako da su napravile, sve u svemu, više štete nego koristi. Uzmimo za primer mnogo slavljenu doktrinu zvanu "mehanicizam". Bilo je to učenje da priroda dejstvuje pomoću guranja i vučenja materijalnih čestica ili tečnosti. U antičkom svetu nijedno filozofsko učenje nije moglo biti naprednije od toga. Još od kad su presokratovski filozofi Demokrit i Leukip počeli spekulisati o atomima, zamisao da prirodne pojave imaju mehaničke uzroke suprotstavljala se popularnim verovanjima u bogove i demone. Helenistički kultni vođa Epikur uveo je u svoje učenje mehanicistički pogled na svet upravo da bi suzbio verovanje u olimpske bogove. Kad je Rene Dekart (RenQ Descartes) otpočeo tridesetih godina sedamnaestog veka svoj veliki pokušaj da racionalno shvati svet, bilo je prirodno da opiše prirodne sile, kao što je gravitacija, na mehanicistički način, kao vrtloge u nekom materijalnom fluidu koji ispunjava sav prostor. Ova Dekartova "mehanicistička filozofija" imala je moćan uticaj na Njutna, ne zato što je bila tačna (Dekart kao da nije došao na modernu pomisao da valjanost teorija proveri količinskim merenjima) nego kao primer za jednu vrstu teorije koja bi omogućila da se u prirodi nađe neki razum i red. Mehanicizam je dostigao svoj zenit u devetnaestom veku, kad su hemija i toplota savršeno dobro objašnjene u terminima atoma. Čak i danas, mnogim ljudima mehanicizam izgleda kao jednostavna logična suprotnost sujeverju. U istoriji ljudske misli, mehanicizam je odigrao herojsku ulogu.

I upravo u tome je nevolja. U nauci, kao i u politici ili ekonomiji, velika nam opasnost preti od herojskih zamisli koje su nadživele svoju korisnost. Zbog svoje junačke prošlosti, mehanicizam je imao takav prestiž, da je Dekartovim sledbenicima bilo teško da prihvate Njutnovu teoriju Sunčevog sistema. Kako može jedan dobar kartezijanac, uveren da se sve prirodne pojave mogu svesti na međusobna sudaranja i guranja raznih čvrstih tela ili tečnosti, prihvatiti Njutnovu tvrdnju da Sunce doseže Zemlju jednom silom koja prolazi preko sto pedeset miliona kilometara praznog prostora? Tek kad se dobro zašlo u osamnaesti vek, filozofi na kontinentu počeli su se osećati lagodno u prisustvu zamisli da nešto može delovati iz daljine. Na kraju su Njutnove ideje preovladale, oko 1720. godine, i na evropskom kontinentu, i to u Holandiji, Italiji, Francuskoj i Nemačkoj (tim redom), a i u Britaniji. Dabome da je to bilo dobrim delom pod uticajem filozofa kao što su Volter (Voltaire) i Kant (Kant). Ali i ovde je usluga filozofije bila od one negirajuće vrste: ona je pomogla da se nauka oslobodi stega same filozofije.

Čak i posle trijumfa njutnizma, mehanicistička filozofija nastavila je da cveta u fizici. Teorije o električnim i magnetnim poljima koje su u devetnaestom veku razvili Majkl Faradej (Michael Faraday) i Džejms Klark Maksvel bile su u mehanicističkom okviru, zaogrnute u termine o napetostima u jednom sveprisutnom fizičkom medijumu za koji je često korišćen naziv "eter". Fizičari devetnaestog veka nisu postupali nerazumno - svim fizičarima potreban je kakav-takav privremeni pogled na svet, da bi mogli ostvarivati napredak, a u ono vreme činilo se da mehanicistički pogled na svet nije lošiji od bilo kog drugog kandidata za to. Ali već je bio nadživeo svoje vreme.

Konačni zaokret od mehanicizma ka nečem drugom trebalo je da se dogodi u godini 1905, kad je Ajnštajnova posebna teorija relativnosti, u suštini, prognala eter i umesto njega uvela prazan prostor kao medijum kroz koji se pronose elektromagnetni impulsi. Ali čak i tad, mehanicistički pogled na svet nastavio je da opstaje među starijim pokolenjem fizičara, koji su bili nalik na onog izmišljenog profesora Viktora Jakoba u dirljivom romanu Rasela Mak Kormaka (Russell McCormmach) "Noćne misli klasičnog fizičara". Ti ljudi nisu bili u stanju da prihvate nove ideje.

Mehanicizam je bio propagiran i izvan okvira nauke, na drugim poljima, gde je preživeo i odakle se kasnije vraćao da opet pravi nevolje naučnicima. U devetnaestom veku herojska tradicija mehanicizma ugrađena je, na nesreću, u dijalektički materijalizam Marksa (Marx) i Engelsa (Engels), i njihovih sledbenika. Godine 1908. jedan izbeglica po imenu Lenjin napisao je visokoparnu knjigu o materijalizmu; njemu je, doduše, materijalizam bio uglavnom sredstvo za napad na razne druge revolucionare, ali njegovi sledbenici su Lenjinove komentare i komentarčiće prihvatili kao Sveto pismo, tako da je, tokom izvesnog razdoblja, dijalektički materijalizam onemogućavao prihvatanje opšte teorije relativnosti u Sovjetskom Savezu. Čak i godine 1961, istaknuti ruski fizičar Vladimir Fok osećao je da se mora braniti od optužbi da je zastranio sa staze filozofske pravovernosti. Predgovor njegovoj knjizi Teorija prostora, vremena i gravitacije sadrži pažnje vrednu izjavu: "Filozofska strana naših pogleda na teoriju prostora, vremena i gravitacije formirana je pod uticajem filozofije dijalektičkog materijalizma, napose Lenjinovog materijalizma i empiriokriticizma."

Ništa u istoriji nauke nikad nije jednostavno. Iako posle Ajnštajna u ozbiljnim istraživanjima na polju fizike više nije bilo mesta za stari, naivan, mehanicistički pogled na svet, neki elementi tog pogleda zadržani su u fizici prve polovine dvadesetog veka. S jedne strane, postojale su materijalne čestice, kao što su elektroni, protoni i nautroni, koje sačinjavaju običnu materiju. S druge strane, postojala su polja, kao električno polje, magnetno polje i gravitaciono polje, koja su nastajala zbog prisustva čestica i delovala na čestice. Onda se godine 1929. fizika počela okretati jednom ujedinjenijem pogledu na svet. Verner Hajzenberg i Volfgang Pauli opisali su i čestice i polja kao vidove ispoljavanja jednog dubljeg nivoa stvarnosti, a to je nivo kvantnih polja. Kvantna mehanika je nekoliko godina pre toga bila primenjena na električna i magnetna polja i iskorišćena kao opravdanje za Ajnštajnove zamisli o česticama svetlosti, fotonima. Sada su Hajzenberg i Pauli pretpostavili da su ne samo fotoni nego sve čestice paketi energije u sastavu raznih polja. To je teorija kvantnih polja u kojoj elektroni jesu paketići energije električnog polja; neutrini jesu paketići energije neutrinskog polja, i tako dalje.

Uprkos nailasku ovako moćne sinteze, veliki deo rada na protonima i elektronima u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog veka nastavio se u kontekstu stare dualističke kvantne elektrodinamike, u kojoj fotoni jesu sagledani kao paketići energije elektromagnetnog polja, ali elektroni ostaju naprosto čestice materije. Kad se govori samo o elektronima i fotonima, taj pristup daje iste rezultate kao teorija kvantnih polja. Međutim, dok sam ja dogurao do postdiplomskih studija, a to je bilo u pedesetim godinama, teorija kvantnih polja bila je već maltene opšteprihvaćena kao ispravan okvir za temeljnu fiziku. U fizičarevom receptu za svet, na spisku sastojaka više nije bilo nikakvih čestica, nego su tu bila zapisana samo polja - nekoliko različitih vrsta polja.

Iz ovog što je rečeno možemo izvući zaključak da je nerazumna tvrdoglavost zamišljati da znamo čak i u kojim terminima će buduća konačna teorija biti formulisana. Ričard Fajnmen se jednom prilikom žalio da novinari, kad postavljaju pitanja o budućim teorijama, govore ili o "konačnoj čestici materije" ili o konačnom ujedinjenju svih sila u jednu silu, dok mi, zapravo, pojma nemamo da li su to ona prava pitanja koja treba postavljati. Nije mnogo verovatno da će stari, naivni, mehanicistički pogled na svet biti vraćen iz mrtvih, niti da ćemo se morati vraćati starom dualizmu čestica i polja, ali čak ni sama teorija kvantnih polja nije bezbedna. Iskrsavaju teškoće kad u njen okvir pokušavamo uvesti gravitaciju. U naporu da se te teškoće prevaziđu, nedavno je izronila jedna kandidatkinja za konačnu teoriju, u kojoj kvantna polja jesu samo niskoenergetska ispoljavanja posebnih "uštinuća", "poremećaja" u prostorvremenu. Za ta uštinuća važio bi naziv "strune". Nije verovatno da ćemo znati koja su prava pitanja sve dok se na nađemo nadomak tačnih odgovora.

Iako se čini da je naivni mehanicizam bezbedno mrtav, fiziku nastavljaju mučiti neke druge metafizičke predrasude, naročito one u vezi sa vremenom i prostorom. Trajanje u vremenu je jedina stvar koju možemo meriti (doduše, netačno) samim svojim mislima, bez ikakvih ulaznih informacija koje bi nam stizale od naših čula; iz tog razloga, prirodno je da zamišljamo da o vremenu možemo nešto dokonati čistim razumom. Kant je učio da vreme i prostor nisu deo spoljašnje stvarnosti nego da su samo unapred ugrađene strukture našeg uma, koje nam omogućuju da se snalazimo u događajima. Za jednog kantovca, najšokantnije svojstvo Ajnštajnove teorije bilo je to što se njome prostor i vreme premeštaju u status običnih vidova fizičkog svemira, i to vidova na koje može da deluje kretanje (u posebnoj teoriji relativnosti) ili sila teže (u opštoj teoriji relativnosti). Čak i sad, maltene jedan vek posle objavljivanja posebne teorije relativnosti, neki fizičari ostaju u uverenju da postoje izvesne stvari koje se o prostoru i o vremenu mogu kazati na osnovu čistog razmišljanja.

Ova nepopustljivo uporna metafizika izranja na površinu naročito u raspravama o poreklu Vaseljene. Po standardnoj teoriji Velikog praska, svemir je nastao u jednom trenu beskonačno visoke temperature i gustine, pre nekih deset do petnaest milijardi godina. Kad god sam držao predavanje o teoriji Velikog praska, uvek se nešao neko u publici da, kad dođe vreme za postavljanje pitanja, izjavi da je zamisao o početku apsurdna; jer koji god trenutak da odaberemo kao onaj u kome se zbio Veliki prasak, morao je postojati i neki trenutak pre toga. Pokušavao sam da objasnim da to ne mora biti tako. Istina je da, na primer, u našem običnom iskustvu, koliko god hladno da postane, uvek može biti još hladnije; pa ipak, postoji apsolutna nula. Mi ne možemo postići temperature ispod apsolutne nule ne zato što nismo dovoljno domišljati, nego zato što temperature ispod apsolutne nule jednostavno nemaju smisla. Stiven Hoking je ponudio jednu možda još bolju analogiju: razumno je pitati šta je severno od grada Ostina, ili od grada Kembridža, ali besmisleno je pitati šta je severno od Severnog pola. Sveti Avgustin se slavno rvao sa ovim problemom u svome delu Ispovesti, pa je došao do zaključka da je pogrešno pitati šta je postojalo pre nego što je Bog stvorio Vaseljenu, zato što je Bog, koji je izvan vremena, stvorio i vreme u isti mah kad i Vaseljenu. Isto gledište imao je i Mozes Majmonides (Moses Maimonides).

Trebalo bi da priznam ovde da mi, zapravo, ne znamo da li je Vaseljena počela u nekom određenom trenutku u prošlosti. Andre Linde (Andre Linde) i drugi kosmolozi predstavili su u poslednje vreme prihvatljive teorije koje opisuju našu sadašnju Vaseljenu koja se širi kao samo jedan mehurić u jednom beskonačno staroj megavaseljeni, u kojoj se večno pojavljuju novi takvi mehurići, i potom podstiču pojavu sledećih. Ja ovde ne pokušavam tvrditi da svemir neosporno ima neku određenu starost, nego samo tvrdim da na osnovu čistog razmišljanja nije moguće kazati da nema.

Ovde, opet, ne znamo čak ni to da li postavljamo prava ili pogrešna pitanja. U najnovijoj verziji teorije struna, prostor i vreme iskrsavaju kao izvedene kategorije, ali ih nema u temeljnim jednačinama tih teorija. U tim teorijama značenje prostora i vremena je samo približno određeno; nema smisla govoriti o ma kom vremenu koje bi trenutku Velikog praska bilo bliže od jednog milion-bilion-bilion-bilionitog dela sekunde. U našem običnom životu, jedva uspevamo primetiti interval od jedne stotinke sekunde, pa, prema tome, naša intuitivna "sigurna znanja" o prirodi vremena i prostora, stečena svakidašnjim doživljajima, nisu nešto mnogo korisna kad želimo uobličiti teoriju o nastanku Vaseljene.

Ne nailazi moderna fizika na svoje najveće nevolje u metafizici, nego u epistemologiji, proučavanju prirode znanja i izvora znanja. Epistemološka doktrina zvana "pozitivizam" (ili, u nekim verzijama, logički pozitivizam) zahteva ne samo da nauka mora ranije ili kasnije uporediti svoje teorije sa opažanjima u stvarnosti (što, valjda, niko ne osporava) nego i to da se svaki vid naših teorija mora u svakom trenutku odnositi na opazive vrednosti. Naime, iako fizičke teorije još i mogu da se odnose na stvari koje nisu opitno proučene i za čije opitno proučavanje nemamo dovoljno para ove godine, a ni sledeće, ipak ne bi bilo dopustivo da se u našim teorijama pojavi neki element koji u načelu ne može nikad biti opažen. Ovde je reč o pitanjima od krupnog značaja, jer ako je pozitivizam ispravan, mi bismo mogli otkrivati vredne nagoveštaje o sastojcima konačne teorije tako što bismo korišćenjem misaonih opita utvrđivali koje vrste stvari su u načelu opazive.

Naučnik koga najčešće povezuju sa uvođenjem pozitivizma u fiziku jeste Ernst Mah, fizičar i filozof iz Beča fin-de-siecle-a, kome je pozitivizam poslužio uglavnom kao "protivotrov" za odbranu od metafizike Imanuela Kanta. U Ajnštajnovom radu iz 1905. godine o posebnoj teoriji relativnosti, vidi se jasan Mahov uticaj; to je rad pun posmatrača koji mere daljine i vremena i za to koriste časovnike, lenjire i zrake svetlosti. Pozitivizam je pomogao Ajnštajnu da se oslobodi utiska da izjava "ova dva događaja su istovremena" ima neko apsolutno značenje. Ajnštajn je ustanovio da nijedno merenje ne može dati merilo za istovremenost koja bi važila za sve posmatrače. Ovaj naglasak na ono što se može, konkretno, baš opaziti, jeste suština pozitivizma. Ajnštajn je potvrdio da mnogo duguje Mahu; u jednom pismu koje je nekoliko godina kasnije poslao Mahu, opisao je sebe rečima "Vaš odani student". Posle Prvog svetskog rata, pozitivizam su dalje razvijali Rudolf Karnap (Rudolf Carnap) i članovi bečkog kruga filozofa, koji su sebi postavili cilj da nauku rekonstruišu po filozofski prihvatljivim linijama, i odista uspeli da razgrnu i odbace popriličnu gomilu raznog metafizičkog smeća.

Pozitivizam je imao važnu ulogu i u rađanju moderne kvantne mehanike. Hajzenbergovo veliko prvo delo o kvantnoj mehanici, objavljeno 1925. godine, počinje zapažanjem da je "dobro znano da formalna pravila koja je on upotrebio (Nils Bor godine 1913. u kvantnoj teoriji) za izračunavanje opazivih količina kao što je energija vodonikovog atoma mogu biti ozbiljno kritikovana stoga što sadrže, kao svoje osnovne sastojke, odnose između nekih veličina koje su, koliko nam je poznato, u načelu neopazive - na primer, između položaja jednog elektrona i njegovog impulsa". Hajzenberg je, u duhu pozitivizma, primio u svoju varijantu kvantne mehanike samo opazive vrednosti, kao što su, na primer, verovatnoće spontanog prelaza jednog atoma iz jednog stanja u drugo tako što će emitovati jedan kvant zračenja. Načelo neodređenosti, koje jeste jedan od temelja probabilističkog tumačenje kvantne mehanike, zasnovano je na Hajzenbergovoj pozitivističkoj analizi ograničenja na koja nailazimo kad se prihvatimo posla da osmotrimo položaj jedne čestice, ali i impuls te iste čestice.

Iako je bio koristan Ajnštajnu i Hajzenbergu, pozitivizam je naneo štete koliko i koristi. Ali za razliku od mehanicističkog pogleda na svet, pozitivizam je zadržao svoj oreol velikih zasluga i tako preživeo da bi pravio štetu u budućnosti. Džordž Gejl čak tvrdi da je pozitivizam kriv za veliki deo sadašnjeg otuđenja koje je nastupilo između fizičara i filozofa.

Pozitivizam je bio srce otpora atomskoj teoriji na samom početku dvedesetog veka. Devetnaesti vek je video divno usavršenje stare Demokritove i Leukipove zamisli da je sva materija sačinjena od atoma, a Džon Dalton (John Dalton), Amadeo Avogadro (Amadeo Avogadro) i njihovi sledbenici iskoristili su atomsku teoriju da rasvetle pravila hemije, osobine gasova i prirodu toplote. Atomska teorija postala je normalan deo govora fizičara i hemičara. Pa ipak, pozitivisti, sledbenici Maha, smatrali su da je to odstupanje od ispravnog naučnog postupka zato što atomi nisu mogli biti opaženi nijednom tada zamislivom tehnikom. Pozitivisti su zato proglasili da naučnici treba da gledaju svoja posla - naime, da saopštavaju šta su opazili: recimo, da su potrebne dve zapremine vodonika i jedna zapremina kiseonika da bi se napravila vodena para - a ne da se bakću sa nekim metafizičkim spekulacijama da je to tako zbog toga što se molekul vode sastoji od dva atoma vodonika i jednog atoma kiseonika, jer oni ne mogu opaziti te navodne atome, a ni molekule. Mah, lično, nikad nije pristao da se pomiri sa postojanjem atoma. Čak i godine 1910, kad je atomizam kao teoriju prihvatio praktično svako drugi, Mah je istrajavao u jednoj "utuk na utuk" raspravi sa Plankom i pisao: "Ako je vera u stvarnost atoma tako bitna, onda se ja odričem fizičkog načina mišljenja. Neću da budem profesionalni fizičar, odričem se svog naučničkog ugleda."

Otpor atomizmu naročito je nesrećno delovao time što je usporio prihvatanje statističke mehanike, jedne redukcionističke teorije koja tumači toplotu u terminima statističke distribucije energije u delovima ma kog sistema. Razvoj ove teorije u radovima Maksvela, Bolcmana, Gibsa i drugih bio je jedan od trijumfa nauke devetnaestog veka, a pozitivisti su, odbacujući ga, počinili najgoru grešku koju naučnik može počiniti: nisu prepoznavali uspeh, iako su videli da se događa.

Pozitivizam je naneo štetu i na druge, manje poznate načine. Godine 1897. Dž. Dž Tomson (J. J. Thomson) je izveo jedan slavni opit koji se smatra trenutkom kad je otkriven elektron. (Tomson je posle Maksvela i Rejlija zauzeo kavendišku katedru na Univerzitetu u Kembridžu.) Tokom izvesnog broja godina, fizičari su se iščuđavali nad tajanstvenom pojavom katodnih zraka, koji se emituju kad metalnu pločicu u staklenoj vakuumskoj cevi povežemo sa negativnim polom neke moćne električne baterije; oni pokazuju svoje prisustvo tako što stvaraju svetlu tačku na mestu gde, na suprotnom kraju cevi, udaraju u staklo. Ekran modernog televizora nije ništa drugo nego katodna cev, u kojoj se intenzitet zraka kontroliše signalom koji stiže iz televizijske stanice. Kad su, u devetnaestom veku, katodni zraci otkriveni, u početku niko nije znao šta su. Onda je Tomson izmerio kako ih, dok prolaze kroz vakuumsku cev, savijaju (izazivaju njihov otklon na jednu ili na drugu stranu) električna i magnetna polja. Pokazalo se da je obim tog savijanja u skladu sa pretpostavkom da su zraci sastavljeni od čestica koje nose jednu određenu količinu naelektrisanja, ali imaju i određenu količinu mase, i to uvek sa istom srazmerom između mase i naelektrisanja. Pošto se videlo da je masa tih čestica toliko manja od mase atoma, Tomson je izveo zaključak da su te čestice temeljni sastavni delovi atoma i ujedno da su nosioci električnog naboja u svim električnim strujama - dakle, i u žicama i u atomima, a ne samo u katodnim cevima. Zbog ovoga je smatrao sebe (i u tome je podržan od svih istoričara) otkrivačem jednog novog oblika materije - naime, jedne nove čestice; za nju je odabrao ime koje je već bilo u upotrebi u tadašnjoj teoriji elektrolize: elektron.

A ipak, taj isti opit približno u isto vreme obavio je u Berlinu Valter Kaufman (Walter Kaufmann). Glavna razlika između Kaufmanovog i Tomsonovog opita bila je u tome što je Kaufmanov bio bolji. Dao je za proporciju između naboja i mase elektrona rezultat za koji danas znamo da je bio tačniji od Tomsonovog. Pa ipak, niko nikada ne navodi Kaufmana kao otkrivača elektrona zato što on nije smatrao da je otkrio novu česticu. Tomson je radio u sklopu jedne engleske tradicije koja ide unazad do Njutna, Daltona i Prauta (Prout) - a to je tradicija nagađanja o atomima i njihovim sastavnim delovima. Kaufman je, međutim, bio pozitivist; nije verovao da je posao fizičara da nagađaju o ma čemu što ne mogu opaziti. Zato Kaufman nije ni prijavio da je otkrio neku novu vrstu čestice nego je samo objavio da ono što protiče (šta god to bilo) kroz katodnu cev nosi sa sobom određenu razmeru između mase i električnog naboja.

Pouka koju iz ove priče možemo izvući nije samo ta da je pozitivizam škodio Kaufmanovoj karijeri. Tomson je, vođen svojim uverenjem da je otkrio temeljnu česticu, krenuo dalje, otisnuo se u nove opite, da bi video kakve ona osobine ima. Našao je dokaze da se čestice sa istom tom razmerom između mase i naboja emituju i u okviru radioaktivnosti, ali i iz ugrejanog metala, a zatim je izveo jedno od prvih merenja naelektrisanja elektrona. To merenje, spregnuto sa ranije izvedenim merenjem razmere između mase i naelektrisanja, dalo mu je vrednost elektronove mase. Zbir svih ovih opita zaista potvrđuje valjanost Tomsonove tvrdnje da baš on jeste otkrivač elektrona, ali on nikada ne bi te opite preduzeo da nije bio voljan da ozbiljno shvati zamisao o jednoj čestici koja u to vreme nije mogla biti neposredno osmotrena.

Kad gledamo unazad, čini nam se da pozitivizam Kaufmana, kao i pozitivizam protivnika atomske teorije, nije bio samo na smetnji, nego i naivan. Jer, šta zapravo znači "opaziti" bilo šta? U jednom uskom smislu reči, Kaufman nije čak ni opazio otklon katodnog zraka u magnetnom polju; on je samo merio položaj jedne svetle tačke na kraju vakuumske cevi, u vreme kad su žice bile namotane izvestan broj puta oko jednog komada gvožđa blizu cevi i priključene na jednu električnu bateriju. Zatim je iskoristio prihvaćenu teoriju, i opažene stvari protumačio u terminima magnetnih polja i putanja zraka. Vrlo strogo govoreći, on nije učinio čak ni to, već je samo iskusio izvesne vidne i dodirne osećaje koje je protumačio kao svetle tačke, žice i baterije. Među istoričarima nauke sad je opštepoznato da nijedno osmatranje ne može biti oslobođeno teorije.

Za konačnu kapitulaciju antiatomista smatra se, obično, izjava koju je dao hemičar Vilhelm Ostvald (Wilhelm Ostwald) godine 1908. u svojoj knjizi Osnovi opšte hemije: "Sada sam uveren da smo nedavno stekli opitne dokaze o diskretnoj ili zrnastoj strukturi materije, dokaze koje je atomska hipoteza uzalud tražila stotinama i hiljadama godina." Ti opitni dokazi koje Ostvald pominje sastojali su se od merenja molekularnih sudara u takozvanom Braunovom kretanju čestica što plivaju u tečnosti, kao i od Tomsonovog merenja naboja elektrona. Ali ako čovek shvati koliko su svi opitni podaci opterećeni teorijom, postaje jasno da su svi uspesi atomske teorije u oblasti hemije i statističke mehanike značili već u devetnaestom veku da atom jeste opažen.


Lično je Hajzenberg zapisao da se Ajnštajn, posle pozitivizma u svom prvobitnom pristupu relativnosti, predomislio. U jednom predavanju iz 1974, Hajzenberg se prisetio razgovora koji je vodio sa Ajnštajnom u Berlinu početkom 1926. godine:

Ukazao sam Ajnštajnu na to da mi ne možemo, zapravo, opaziti takvu putanju (putanju jednog elektrona u atomu); ono što mi stvarno beležimo jesu frekvencije svetlosti koju emituje taj atom, jačine, verovatnoće prelaza, ali nijedna stvarna putanja. A pošto jedini racionalan postupak jeste da u teoriju uvodimo samo one veličine koje se mogu neposredno opaziti, onda, zapravo, koncept putanje elektrona ne bi trebalo uopšte da se pojavi u teoriji. Na moje zaprepašćenje, Ajnštajn nije bio nimalo zadovoljan ovim argumentom. Smatrao je da svaka teorija, zapravo, sadrži neopazive veličine. Načelo da se upotrebljavaju samo opazive veličine naprosto se ne može dosledno sprovesti. A kad sam se ja usprotivio, tvrdeći da sam samo primenio onaj tip filozofije koji je i njemu poslužio kao osnov za njegovu posebnu teoriju relativnosti, on je jednostavno odgovorio: "Možda sam ja zaista upotrebljavao takvu filozofiju ranije, pa tako i pisao, ali ona je, svejedno, besmislica."

Čak i pre toga, u jednom svom predavanju u Parizu 1922. godine, Ajnštajn je rekao da je Mah un bon mQhanicien (dobar mehaničar), ali dQplorable philosophe (filozof za žaljenje).

Uprkos pobedi atomizma i Ajnštajnovom prebegu iz redova pozitivista, u fizici dvadesetog veka pozitivizam se kao tema još poneki put čuo. Pozitivistička usmerenost na opazive veličine, kao što su položaji čestica i njihovi impulsi, ometala je "realističko" tumačenje kvantne mehanike, u kome talasna funkcija predstavlja fizičku stvarnost. Pozitivizam je doprineo i zamućenju problema sa beskonačnostima. Kao što smo videli, Openhajmer je godine 1930. zapazio da iz one teorije fotona i elektrona koja se zove kvantna elektrodinamika proističe jedan besmislen ishod: naime, da atom dobija beskonačno veliku energiju kad njegov elektron prvo emituje, pa apsorbuje fotone. Taj problem sa beskonačnostima neprekidno je zabrinjavao teoretičare tokom tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog veka i doveo je do opšteg uverenja da kvantna elektrodinamika naprosto postaje neprimenljiva kad razmatramo elektrone i fotone veoma visoke energije. Veliki deo ovih teških briga oko kvantne elektrodinamike bio je obojen jednom nijansom pozitivističkog osećanja krivice: neki teoretičari su se plašili da, kad govore o vrednostima električnih i magnetnih polja u onoj tački prostora koju zauzima elektron, čine jedan greh - naime, u fiziku uvode elemente koji se u načelu ne mogu opaziti. A to je i bilo tačno, ali brige oko takvih pitanja samo su odložile pronalaženje pravog rešenja za problem tih beskonačnosti, rešenja koje se postiže tako što se te beskonačnosti međusobno potru kad se pažljivo odrede masa i naboj elektrona.

Pozitivizam je imao ključnu ulogu i u jednoj reakciji protiv teorije kvantnog polja. Tu reakciju predvodio je Džefri Ču (Geoffrey Chew) u šezdesetim godinama dvadesetog veka na Berkliju. Za Čua, glavna stvar u fizici bila je S-matrica, a to je jedna tabela koja daje verovatnoće za sve moguće ishode svih mogućih sudara čestica. Ta matrica sumira sve što se može zaista opaziti u reakcijama u kojima učestvuje ma koji broj čestica. Teorija S-matrice može se pratiti unazad još do radova Hajzenberga i Džona Vilera (John Wheeler) u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog veka,Slovo "S" je od nemačke reči "Streuung" što znači "rasipanje, razbacivanje tamo-amo". ali su Ču i njegovi saradnici koristili nove zamisli da izračunavaju S-matrice, a da pri tom ne uvedu nijedan neopaziv element kao što je, recimo, kvantno polje. Na kraju, taj njihov program je propao, delom zato što je bilo naprosto suviše teško izračunati S-matricu na ovaj način, ali ponajviše zbog toga što se pokazalo da staza napretka prema boljem razumevanju slabih i jakih nuklearnih sila leži upravo u kvantnim teorijama polja, onim istim koje je Ču pokušavao da napusti.

Najdramatičnije napuštanje načela pozitivizma dogodilo se kad smo razvijali našu sadašnju teoriju kvarkova. Početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, Marej Gel-Man i Džordž Cvajg (George Zweig) pokušali su, radeći nezavisno jedan od drugog, da svedu ogromnu zapetljanost našeg "zoološkog vrta" čestica poznatih u ono vreme. Izložili su pretpostavku da su gotovo sve te čestice sazdane od nekoliko jednostavnih, još elementarnijih, kojima je Gel-Man nadenuo ime "kvarkovi". U prvi mah se nije činilo da ova zamisao iole odstupa od glavnog toka uobičajenog fizičarskog razmišljanja: bio je to, najzad, samo još jedan korak na stazi Leukipa i Demokrita, još jedan pokušaj da se složene strukture objasne pomoću jednostavnijih i manjih elemenata od kojih su sačinjene. Slika sa kvarkovima primenjena je tokom šezdesetih godina dvadesetog veka na mnoštvo raznovrsnih problema u vezi sa odlikama neutrona, protona, mezona i svih drugih čestica za koje se pretpostavilo da su sazdane od kvarkova; ovo je, uglavnom, uspevalo veoma dobro. Pa ipak, ni najbolji napori opitnih fizičara u šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama nisu bili dovoljni da se bar jedan kvark izbije iz čestice u kojoj se navodno nalazi. Ovo je izgledalo ludo. Još od kad je Tomson otrgao elektrone od atoma u katodnoj cevi, uvek je bilo moguće razvaliti svaki složeni sistem kao što je molekul ili atom, i dobiti pojedinačne čestice od kojih je sagrađen. Zašto onda ne bi mogli i slobodni kvarkovi da budu izolovani?

Slika sa kvarkovima počela je postajati razumljivija početkom sedamdesetih godina, kad je uvedena kvantna hromodinamika, naša moderna teorija jakih nuklearnih sila, koja zabranjuje svaki proces u kome bi slobodni kvark mogao biti izolovan. Proboj je postignut 1973. godine, kada su proračuni Dejvida Grosa i Frenka Vilčeka na Prinstonu i, nezavisno od njih, Dejvida Policera (David Politzer) na Harvardu pokazali da izvesne vrste teorija kvantnih polja imaju jednu neobičnu osobinu poznatu kao "asimptotska sloboda", a to je svojstvo da sile u tim teorijama postaju, pri sve višim energijama, sve manje i manje. Upravo takvo opadanje sile opaženo je u opitima sa visokoenergetskim rasipanjem još godine 1967, ali je tek sad prvi put data jedna teorija u kojoj se moglo dokazati da neke sile treba da se ponašaju tako. Ovaj uspeh brzo je doveo do toga da jedna od ovih kvantnih teorija polja, i to teorija kvarkova i gluona poznata kao kvantna hromodinamika, bude prihvaćena kao tačna teorija jakih nuklearnih sila.

U prvo vreme se pretpostavljalo da u sudarima elementarnih čestica nije primećena proizvodnja nijednog gluona zato što su gluoni teški, tako da energija raspoloživa u tim sudarima nije dovoljna za proizvodnju velike gluonove mase. Ali ubrzo posle otkrića asimptotske slobode, nekolicina teoretičara predložila je drugo objašnjenje: da su gluoni čestice bez mase, kao fotoni. Ako bi bilo tako, onda bi razlog što gluoni, kao i, dalo bi se pretpostaviti, kvarkovi, nisu primećeni bio taj što razmena gluona bez mase između kvarkova ili između drugih gluona proizvodi dalekometne sile koje čine da je u načelu nemoguće otrgnuti bilo kvarkove bilo gluone jedne od drugih. Sada se veruje da ako pokušate, na primer, da rastavite na komade jedan mezon (česticu sačinjenu od jednog kvarka i jednog antikvarka), sila koja vam je za to potrebna postaje sve veća i veća kako rastojanje između njih postaje sve veće i veće, tako da ste na kraju prinuđeni da uložite tako mnogo energije da će na tom mestu biti stvoren još jedan par kvark-antikvark. To je trenutak kad iz vakuuma iskoči jedan antikvark i pridruži se prvobitnom kvarku, odnosno kad iz vakuuma iskoči jedan kvark i pridruži se prvobitnom antikvarku, tako da ste opet dobili ne slobodan kvark ili slobodan antikvark nego naprosto dva para kvark-antikvark - što će reći, dva mezona. Često je korišćena metafora da je ovo kao kad pokušavate razvući jedan komad kanapa na dve strane: vi vučete i vučete i u jednom trenutku, kad uložite u taj pokušaj dovoljno energije, kanap se prekine, ali vi ne dobijete zaseban "jedan kraj" i zaseban "drugi kraj" nego dobijete dva nova komada kanapa, a svaki ima oba kraja. Zamisao da kvarkovi i gluoni u načelu ne mogu nikad biti opaženi kao zasebni, izdvojeni, postala je deo prihvaćene mudrosti savremene fizike čestica, ali ona nas ne sprečava da opisujemo neutrone i mezone kao čestice izgrađene od kvarkova. Ne mogu zamisliti ništa što bi se Ernstu Mahu dopalo manje.

Teorija kvarkova bila je samo jedan korak u neprekidnom procesu reformulisanja fizičkih teorija u terminima koji su sve temeljniji, a sve dalji od svakidašnjeg iskustva. Kako se možemo nadati da napravimo teoriju zasnovanu na opazivim stvarima kad se nijedan vid našeg iskustva - možda čak ni prostor ni vreme - ne pojavljuje na najtemeljnijim nivoima naših teorija? Meni se čini da nije verovatno da ćemo u budućnosti imati mnogo koristi od pozitivističkog stava.

Metafizika i epistemologija su bar imale želju i nameru da odigraju neku konstruktivnu ulogu u nauci. Međutim, u poslednje vreme krenuo je jedan novi napad na nauku, a to je napad neprijateljski nastrojenih komentatora koji su se okupili pod barjakom relativizma. Ovi filozofski relativisti poriču da nauka otkriva objektivnu istinu; za njih je nauka samo jedna od mnogih društvenih pojava i nije suštinski različita od nekog kulta plodnosti ili od obrednog darivanja.Ceremonijalni običaj kod nekih američkih Indijanaca sa severne obale Pacifika u kome domaćin prilikom raznih slavlja daje darove gostima u skladu sa njihovim ugledom. Posebo značenje ima ako su u pitanju zaraćena plemena.

Filozofski relativizam izvire jednim delom iz toga što su filozofi i istoričari nauke otkrili da postoji veliki element subjektivnosti u procesu kojim naučne ideje postaju prihvaćene. Videli smo ovde da estetski sudovi igraju izvesnu ulogu u prihvatanju novih fizičkih teorija. Naučnicima je to stara priča (iako filozofi i istoričari ponekad pišu kao da smo mi neke naivčine koje o tome nemaju pojma). U svojoj hvaljenoj i slavljenoj knjizi Struktura naučnih revolucija, Tomas Kun (Thomas Kuhn) otišao je i korak dalje, pa je tvrdio da se u naučnim revolucijama menjaju i merila (on kaže "paradigme") pomoću kojih naučnici ocenjuju teorije, tako da nove teorije naprosto nije moguće ocenjivati pomoću predrevolucionarnih merila. U Kunovoj knjizi postoji mnogo štošta podudarno sa mojim iskustvom u nauci. Ali, u poslednjem poglavlju, Kun, iako ne kategorično, napada zamisao da nauka napreduje ka objektivnoj istini: "Možda ćemo, da se tačnije izrazim, morati odustati od uverenja, eksplicitnog ili implicitnog, da promene paradigmi nose naučnike i one koji od njih uče sve bliže i bliže istini." Čini se da Kunovu knjigu u poslednje vreme počinju da čitaju (ili bar navode) kao manifest jedne opšte ofanzive na predstavu o objektivnosti nauke.

Postoji i jedna rastuća težnja, započeta radovima Roberta Mertona (Robert Merton) u tridesetim godinama ovog veka, da sociolozi i antropolozi tretiraju doživljavanje nauke (ili, bar, doživljavanje svih nauka osim sociologije i antropologije) istim metodima kao i ma koju drugu socijalnu pojavu. Nauka, dabome, jeste društvena pojava; ona ima svoj sistem nagrađivanja, svoju snobovštinu koja mnogo toga otkriva, svoje zanimljive obrasce savezništava i autoriteta. Šeron Trevik (Sharon Traweek) je provela nekoliko godina družeći se sa naučnicima koji su vršili opite sa elementarnim česticama u Stanfordskom centru za linearno ubrzanje, kao i u laboratoriji KEK u Japanu, a onda je iz svoje perspektive antropologa opisala šta je videla. Ta vrsta visoke nauke prirodna je tema za antropologe i sociologe, zato što naučnici pripadaju jednoj anarhijskoj tradiciji koja visoko ceni inicijativu pojedinca, ali u današnjim opitima, hteli-ne hteli, moraju da rade zajednički, u ekipama koje ponekad imaju i po stotinu ili više članova. Ja, pošto sam teoretičar, nisam radio ni u jednom takvom timu, ali mogu reći da mi mnoga njena opažanja zvuče istinito, kao, na primer, ovo:

Fizičari vide sebe kao elitu u čije članstvo se ulazi isključivo na osnovu naučne zaslužnosti i vrednosti. Pretpostavka je da svako ima poštenu početnu mogućnost. Ovo je podvučeno njihovim kodeksom oblačenja, koje je strogo neformalno, zatim sličnošću njihovih kancelarija i običajem da se međusobno oslovljavaju samo po imenu. Takmičarski individualizam smatra se i pravičnim i delotvornim. Postojeću hijerarhiju sagledavaju kao meritokratiju koja proizvodi finu fiziku. Američki fizičari, međutim, naglašavaju da fizika nije demokratska: odluke o naučnim stvarima ne treba donositi glasanjem, odnosno glasovima većine članova zajednice, niti pristup laboratorijskim resursima treba da bude dat svakome podjednako. Većina japanskih fizičara ima suprotno gledanje na ta dva pitanja.

U tim svojim studijama sociolozi i psiholozi su otkrili da je čak i proces menjanja neke naučne teorije - društveni proces. U jednoj nedavno objavljenoj knjizi o vrednovanju u grupama međusobno ravnopravnih ljudi, nalazimo ovu primedbu: "Naučne istine su, u suštini, široko navođeni društveni dogovori o tome šta je tobože stvarno; a to "stvarno" se utvrđuje vrlo primetnim "naučnim" procesom međusobnog pregovaranja." Posmatrajući izbliza rad naučnika u Salkovom institutu, francuski filozof Bruno Latur (Bruno Latour) i engleski sociolog Stiv Vulgar (Steve Woolgar) zaključili su sledeće: "Njihovi pregovori o tome šta je dobar dokaz ili dobra analiza predstavljaju jednu pometnju, ni bolju ni goru od rasprava advokata ili političara."

Izgleda da je lak bio korak od ovih korisnih istorijskih i socioloških zapažanja do radikalnog stava da sadržina prihvaćenih naučnih teorija jeste ono što jeste zbog društvenog i istorijskog okruženja u kome su nastajale. (Razrada ovog gledišta ponekad se naziva "jaki program" u sociologiji nauke.) Ovaj atak na objektivnost naučnog znanja vrši se otvoreno, pa je čak uveden u naslov jedne knjige Endrua Pikeringa (Andrew Pickering): Konstruisanje kvarkova. U završnom poglavlju, autor dolazi do sledećeg zaključka: "Pa, kad se ima u vidu koliko su se oni uvežbavali u primeni usavršenih matematičkih tehnika, sklonost fizičara čestica da opisuju stvarnost ponajviše matematikom jeste jedna pojava koju nije ništa teže objasniti nego sklonost etničkih grupa da se koriste svojim maternjim jezikom. U ovom poglavlju zastupamo uverenje da čovek koji hoće da stvori svoj pogled na svet zaista nije obavezan da uzme u obzir ono što nauka u dvadesetom veku priča." Pikering potanko opisuje kakva se velika promena naglaska dogodila u opitnoj fizici u poznim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama dvadesetog veka. Umesto da slušaju zdrav razum (kaže Pikering) i da se usmere na najupadljivije pojave u sudarima visokoenergetskih čestica (a to znači, na sudare u kojima se jedna čestica razbije u mnoštvo drugih, koje sve odleću manje-više istim pravcem kojim je mlaz čestica i stigao), eksperimentalisti su tada počeli da rade ono što su im predlagali teoretičari - naime, da se usredsređuju na retke događaje, kao što je onaj kad neka čestica visoke energije posle sudara odleti pod nekim velikim uglom u odnosu na pravac odakle je mlaz čestica stigao.

Nema spora, zaista se dogodila jedna promena u shvatanju šta je više, a šta manje važno u fizici visokih energija; Pikering ju je uglavnom tačno opisao. Ali ona je bila naložena potrebama istorijske misije fizike. Proton se sastoji od tri kvarka i od jednog oblaka gluona i parova kvark-antikvark koji se neprekidno pojavljuju i nestaju. Pri većini sudara protona, energija čestica koje u taj sudar ulaze utroši se na taj način što se ti oblaci čestica prospu, kao kad se sudare dva đubretarska kamiona. To su možda najupadljiviji sudari, ali su odveć složeni da bi nam dozvolili da izračunamo šta bi u njima, po našoj važećoj teoriji kvarkova i gluona, trebalo da se desi; iz tog razloga, beskorisni su za proveru te teorije. Ali s vremena na vreme se dogodi da se neki kvark ili gluon u jednome od ta dva protona sudari sa nekim kvarkom ili gluonom u drugom protonu, i to "čeomice"; tada ti kvarkovi ili gluoni budu, zahvaljujući energiji sudara, izbačeni visokom energijom iz hrpe raznog drugog "otpada" stvorenog sudarom, a to je jedan proces čiju stopu učestalosti znamo da izračunamo. Ili se dogodi da u tom sudaru budu stvorene nove čestice, kao što su, na primer, "W" i "Z" čestica - prenosioci slabe nuklearne sile. Te nove čestice mi treba da proučavamo kako bismo doznali više o ujedinjenju slabe i elektromagnetne sile. Današnji opiti su podešeni da otkrivaju upravo takve retke događaje. Pa ipak, Pikering, koji, koliko ja mogu oceniti, veoma dobro razume ovu teorijsku pozadinu, opisuje to preusmeravanje fizičara u oblasti opita sa česticama kao nekakvu promenu mode, kao prelazak sa impresionizma na kubizam ili sa kratke suknje na dugačku suknju.

Naprosto je logička pogreška preći sa opažanja da nauka jeste jedan društveni proces na zaključak da i završni proizvodi nauke, naše teorije, jesu ono što jesu zbog društvenih i istorijskih snaga koje učestvuju u tom procesu. Jedna grupa planinara može se raspravljati koja staza ka vrhu je najbolja, a njihovi argumenti upotrebljeni u toj raspravi možda će biti uslovljeni istorijom i društvenim sastavom pohoda, ali na kraju rasprave oni će ili naći dobru putanju prema vrhu ili neće; kad se njome zapute, biće im jasno. (Niko ne bi napisao knjigu o planinarenju pod naslovom Konstruisanje Everesta.) Ja ne mogu dokazati da je i nauka takva, ali celokupno moje naučno iskustvo uverava me da jeste. Tačno je da "pregovori" o promenama u naučnim teorijama traju bez prestanka, i tačno je da naučnici jedno vreme veruju nešto, pa se predomisle i veruju nešto drugo, pa posle nešto treće i tako dalje, zato što reaguju na rezultate izračunavanja i opita; ali na kraju, iz ovoga izroni jedno gledište koje ima neosporna obeležja objektivnog uspeha. Meni se svakako čini da mi u fizici otkrivamo nešto što je stvarno, nešto što jeste to što jeste bez obzira na to koji su nam društveni i istorijski uslovi omogućili da ga otkrijemo.

Pa otkud onda tako radikalni nasrtaji na objektivnost naučnog znanja? Mislim da je jedan izvor takvih napada opet isto staro strašilo, pozitivizam, ovoga puta primenjen na proučavanje same nauke. Ako čovek odbija da priča o ma čemu što nije neposredno opaženo, onda se ni teorije kvantnih polja, ni načela simetrije, ni, još opštije govoreći, zakoni prirode ne mogu uzeti za ozbiljno. Ono što filozofi, sociolozi i antropolozi mogu proučavati jeste stvarno ponašanje pojedinih živih naučnika, a to ponašanje nikada se ne može jednostavno opisati nabrajanjem nekih osnovnih pravila iz kojih bi proisticalo. Ali naučnici imaju neposredni doživljaj naučnih teorija - naime, doživljavaju ih kao ciljeve koji, iako teško dosežni, jesu stvarni.

Postoji možda još jedna pobuda, ne osobito visokoumna, za napad na realizam i objektivnost nauke. Zamislite da ste vi antropolog koji proučava kargo-kult na nekom pacifičkom ostrvu. Ostrvljani veruju da mogu vratiti na svoja ostrva one tovarne avione koji su im tokom Drugog svetskog rata donosili blagostanje, tako što će graditi od drveta konstrukcije koje liče na radarske i radio-antene. Ljudski je da taj antropolog oseća, kao što bi osećao i svaki drugi antropolog ili sociolog u takvoj situaciji, određenu prijatnu nadmoćnost u odnosu na te urođenike, jer on zna da je njihova vera iluzorna: nijedan avion C-47 pun robe neće nikada biti privučen takvim drvenim radarima. Zar će nas iznenaditi ako antropolozi i sociolozi, kad se okrenu proučavanju rada naučnika, požele da osete to isto divno osećanje nadmoćnosti tako što će reći da je i naučnička vera iluzorna?

Relativizam je samo jedan vid šireg, radikalnog napada na samu nauku. Fajerabend je zatražio formalno razdvajanje nauke i društva u onom smislu u kome je crkva razdvojena od države, rezonujući da je "nauka samo još jedna od mnogih ideologija koje pokreću društvo, pa treba i da bude tretirana tako". Filozof Sandra Harding (Sandra Harding) kaže da je moderna nauka (a naročito fizika) "ne samo seksistička nego i rasistička, klasistička i kulturno prisiljavajuća", i nastavlja ovako: "Na fizici i hemiji, na matematici i logici, nalaze se otisci prstiju njihovih tačno određenih kulturnih tvoraca, ništa manje nego na antropologiji i istoriji." Teodor Rošak (Theodore Roszak) poziva nas da izmenimo "temeljni senzibilitet naučne misli... pa čak i ako, zbog toga, moramo drastično revidirati profesionalni karakter nauke i njeno mesto u našoj kulturi".

Ovi radikalni kritičari nauke kao da postižu veoma maleno ili nikakvo dejstvo na naučnike same. Ne znam nijednog aktivnog naučnika koji ih ozbiljno shvata. Opasnost koju takvi predstavljaju za nauku dolazi od njihovog mogućeg uticaja na one ljude koji se naukom ne bave, ali od kojih naučnici zavise: na primer, na one koji odlučuju o budžetima za nauku i o školovanju novih pokolenja potencijalnih naučnika. U novije vreme, javljeno je u časopisu Nature da britanski ministar nadležan za trošenje državnih para na civilna naučna istraživanja govori pohvalno o jednoj knjizi Brajana Epljarda (Bryan Appleyard) u kojoj se tvrdi da je nauka pogubna po ljudski duh.

Slutim da je Džerald Holton (Gerald Holton) blizu istine kad kaže da je radikalni nasrtaj na nauku samo jedan od simptoma jednog šireg neprijateljstva prema zapadnoj civilizaciji, neprijateljstva koje još od Osvalda Špenglera (Oswald Spengler) truje zapadne intelektualce. Moderna nauka jeste upadljiva meta za takvo neprijateljstvo; velika dela likovne umetnosti i književnosti iznikla su u mnogim svetskim civilizacijama, ali još od Galileja naučnim radom upadljivo preovlađuje Zapad.

Meni se čini da je ta mržnja tragično promašena. Čak i najstrašnije zapadne zloupotrebe nauke, kao što je atomska bomba, predstavljaju samo još jedan primer večitih čovekovih napora da uništi samoga sebe svim raspoloživim oružjima. Ali ako to sagledamo naspram blagotvornih rezultata nauke i naspram naučnog doprinosa oslobođenju ljudskog duha, ako te stvari gledamo uravnoteženo, ja mislim da moderna nauka, zajedno sa demokratijom i kontrapunktnom muzikom, jeste jedno od ostvarenja koje je Zapad dao svetu, i to takvo kojim se treba naročito ponositi.

Na kraju će ta tema da nestane. Moderni naučni metodi istraživanja i moderno naučno znanje rasprostiru se, brzim procesom difuzije, i u nezapadne zemlje, kao što su Indija i Japan; rasprostiru se, doista, po celom svetu. Nije daleko dan kad će iščeznuti mogućnost da se nauka poistoveti sa Zapadom, i kada će se videti da je ona zajedničko vlasništvo celog ljudskog roda.

 

 

Back

Iz knjige :

"Dreams of a final theory"