Stare mitske teme paganskih naroda na različitim kontinentima tijekom ljudskog razvoja obrađivale su tzv. silazak bogova i boginja u podzemlje, kao metaforički prodor energije u materiju, gdje je mitsko podzemlje zapravo predstavljalo prostor kolektivno nesvjesnog i karmičkih tereta, koji su morali biti razobličeni svjetlom svjesti, transformirani i integrirani, prije nego li je duša mogla doživjeti iscjeljujuću preobrazbu, odnosno simbolički izlazak na svjetlo i početak novog spiritualno - kreativnog ciklusa.

U sumeranskom mitu, Inana, boginja zvijezde Venere i ljubavi silazi u carstvo mrtvih, da bi preotela vlast od svoje starije sestre Ereškigal, koja je bila vladarica podzemnih svijetova. U podzemlju Inana nailazi na sedmoro vrata i kako kroz koja prolazi, tako joj vratar oduzima odjeću i nakit, te pred svoju stariju, tamnu sestru dolazi potpuno gola i bez svih svojih moći. Ereškigal je tada uprla u nju pogled smrti i Inana ostaje nepomična, no ostali bogovi, da bi je spasili, šalju joj hranu i vodu iscjeljenja, te boginja ljubavi ponovo biva vraćena u život. Istu mitsku temu priča i akadska verzija mita pod nazivom "Ishtarine puti u podzemlje". U ovoj mitskoj temi, Inana, odnosno Ishtar predstavlja simbol mudre i hrabre žene, koja u suočenju sa svojom tamnom sestrom otkriva vlastite slabosti i istovremeno odbacuje svoje lažne svjetovne identitete, sve dok ne postane gola poput djeteta. Tada se situacija naglo preokreće, ona dobija ''vodu iscjeljenja'', oživljava regenerirana, te ponovo izlazi na svjetlo, jos jača i odlučnija nego što je bila prije započete preobrazbe. U Egiptu također imamo ovaj motiv, gdje boginja Izida odlazi pod zemlju da bi spasila i oživjela svog ubijenog muža Ozirisa. U Grčkoj opet, ta tema biva obrađena u mitu o Demetri i Perzefoni, gdje Perzefona biva oteta od Hada, da bi ponovo izašla iz podzemlja nakon određenog vremena, preobražena i regenerirana, kao simbol probuđene prirode i žene.

Gledano očima moderne psihologije koja redefinira stare mitske obrasce, za kolektivnu žensku svijest je taj silazak u ''Perzefonino carstvo'' istovremeno bolan i iscjeljujući proces, unutar kojega se osviještavaju svi oblici patrijarhalne represije nad ženama, te na individualnom nivou, koji se isprepliće sa kolektivnim, daje ženi / ali i muškarcu / mogućnost da kroz suočenje sa vlastitim strahovima i ograničenjima ponovo uđu u kontakt sa svojom dubinskom prirodom i unutar svoje duše metaforički preobraze sebe, te uskrsnu, oživljeni u svjetlu samospoznaje.

Tijekom odgoja upijamo mnoga negativna uvjerenja, koja nas mogu oštetiti na energetskom nivou, a također mogu blokirati i našu kreativnost, prisiljavajući nas da usvojimo lažne identitete i obrasce ponašanja, kako bismo se komformistički stopili sa svojom okolinom i postali poslušni, nemisleći građani, podložni svojim vladarima - političkim i vjerskim strukturama, koje žive od našega rada, te naših doprinosa i napora na zemlji. Društvo, pogotovo ono nedovoljno napredno i tolerantno u cjelini, ima interes da odgoji što više poniznih i neosviještenih građana, koji neće puno pitati, već će raditi i slušati. U tom smislu, tradicionalna uloga žene također je jedan ograničavajući energetski obrazac, koji guši žensku kreativnost i puteve samoosviještavanja, dok sa druge strane insistira na slijepom prihvaćanju tzv. ženskih dužnosti - da žene budu isključivo ' rađalice ' i odgojiteljice novih naraštaja poslušnih radnika i poreznih obveznika, na čijim leđima će državnici, vlastodržci i muško svećenstvo zgrtati svoja ogromna materijalna bogatstva. U takvom sistemu, sve su uloge odavno podjeljene i točno se zna gdje su zacrtane imaginarne granice naše slobode. Zbog svega ovog navedenoga, proces buđenja jeste jako bolan, jer ponekad predstavlja odvajanje od svoje okoline i njenih podsvjesnih represivnih mehanizama, sa kojima nas pokušavaju kontrolirati naši učitelji i odgojitelji, zato što su i sami isto tako nekad bili kontrolirani i prigušivani od svojih učitelja - društvena represija prenosi se s koljena na koljeno, često u vidu nepisanih i neizgovorenih pravila, a koja nalažu da se poštuju tradicionalni obrasci ponašanja.

Put koji prekida taj kolektivni, naučeni obrazac jeste put individuacije, kada kroz unutrašnje, regenerativne procese otkrivamo svoja skrivena duševna bogatstva, tako što "izgubljene" i potisnute dijelove sebe ponovo pronalazimo i povezujemo u kompaktnu cjelinu. Integracijom i prihvaćanjem svoje sjenke dobijamo novi uvid u sebe i tu započinje ciklus dubinske kreativnosti, kroz stvaranje tzv. unutrašnjeg hrama, odnosno unutrašnjeg svetišta vlastitog bića, gdje otkrivamo i učimo njegovati svoje individualno bio - polje svete energije, sa kojom ulazimo u materiju, oblikujući je prema svojoj volji i svom nadahnuću.

Oshun - Tamna sestra

Međutim, prije toga potrebno je proći kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja, sve ono što je lažna kukuljica na krilima leptira mora otpasti, sve staro i preživjelo što nas blokira u našem rastu treba biti odbačeno kao potrošena zmijska koža, ispod koje će onda izroniti nova, blistava i mlada zmija - simbol naše probuđene, prerađene i u cjelosti spoznate energije. U tom procesu moramo pristati i na svojevrsni gubitak iluzija - tereti neosviještenog Neptuna najvećim su dijelom uzrok naših energetskih oštećenja, zbog toga jer predstavljaju zamagljeno svjetlo lažnih vrijednosti i ovisničkih oblika duhovnosti, koji afirmiraju ljubav prema bogu, na štetu ljubavi čovjeka prema čovjeku. Demistifikacija lažnih autoriteta u koje smo vjerovali, a koji su željeli da budemo ovisni i podložni njihovoj moći, donijeti će nam privremeni osjećaj izgubljenosti i velike nesigurnosti, jer ćemo se odjednom naći usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu zemlju, zemlju u nastajanju: stare vrijednosti su srušene, a nove još nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj međuprostor u fazi buđenja predstavlja tzv. tamnu noć duše, koja na nas može djelovati neugodno i zastrašujuće, kako za pojedinca, tako i za kolektiv u cjelini, no uspijemo li se čvrsto centrirati u energiji vlastitog unutrašnjeg svjetla, lakše ćemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve uobičajeni trenutak na putu naše preobrazbe, jer je ' tamna noć duše ' zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.

Potisnuta kreativnost vodi u autodestruktivnost, zbog toga tu autodestruktivnost na najdubljim nivoima našeg bića moramo osvijestiti i preraditi, najbolje u kreativnim procesima, unutar kojih ćemo ponovo doći u kontakt sa izvornom energijom, kroz pisanje, slikanje, meditaciju, ples, te stapanje sa čistom prirodom, svuda oko nas. Naime, kada god slobodno, bez stida i krivnje izražavamo sebe u svom bogatstvu našeg duševnog potencijala, tada zapravo pojačavamo princip unutrašnjeg svjetla, te automatski tim svojim svjetlom potičemo i u drugima regenerativne procese samospoznaje i osobnog rasta. Zato je potrebno da što prije odbacimo zastarjele neptunovske modele verbalne manipulacije, prikrivanja i potiskivanja stvarnih osjećaja, kao i misli, koje zbog straha gušimo u sebi, misleći da nismo dovoljno dobri i da će nas okolina odbaciti, ako pokažemo i svoju tamnu stranu, kao i svoja ograničenja.

Dualizam Neptunovske ere podjelio je svijet na svjetlo i tamu, no integracijski model Uranske ere uči nas da energija na svom putu preobrazbe sasvim prirodno mora proći i kroz podzemlje, kao i iznad zemlje - ona ulazi u najcrnje dubine, te iz njih izlazi prema najsvjetlijim visinama, neprekidno kružna i mrežolika, povezuje različite planove naše svijesti, transformirajući naša ograničenja i strahove na putu u mudre spoznaje i uvide o vlastitom biću.

Ništa što je ljudsko više nije sramotno i griješno, ulazimo u sebe, otkrivajući prostore vlastite duše i u tim prostorima radimo svojevrsno veliko pospremanje, čistimo stare energetske nakupine u dvoranama svog hrama, donosimo svježi vjetar i pronalazimo unutrašnji dragulj - vodoskok u centru svojih izvora, gdje ćemo se napojiti novom snagom i tako napojeni metaforičkom vodom iscjeljenja, opet uskrsnuti, kao lijepa i probuđena ljudska bića, čija svjetlost nikada više neće biti zatamnjena lažnim i nehumanim učenjima umiruće ere Riba.