(...) Na jednom simbolu (krst sa ružama) - kao primeru - trebalo je biti prikazano odvijanje djelotvornog poniranja duše. U duhovnom se školovanju mogu upotrijebiti najraznolikije slike ove vrste i mogu se izgrađivati na najrazličitije načine. To mogu biti i određene rečenice, formule ili pojedinačne riječi u koje se treba udubiti. U svakom će slučaju cilj ovih sredstava unutarnjeg poniranja biti da oslobode dušu od čulnog opažanja i da je podstakne na takvu djelatnost kod koje je utjecaj na fizička osjetila beznačajan, a bitan razvoj unutarnjih latentnih duševnih sposobnosti. Može također biti riječ i o poniranju samo u osjećaje, što je osobito djelotvorno. Uzmimo, primjerice, osjećaj radosti. U normalnom tijeku života duša može doživjeti radost kada za to postoji vanjski poticaj. Ako duša zdravih osjećaja vidi kako neki čovjek izvodi jednu radnju iz dobrote svoga srca, ta će joj se radnja svidjeti i ona će joj se radovati. Duša, međutim, može razmišljati o takvoj djelatnosti i može sebi reći: radnja koja je izvedena dobrotom srca je takva kod koje izvršitelj ne slijedi vlastite interese nego dobro svoga bližnjeg. A takva se radnja može u etičkom smislu nazvati dobrom. Duša se pri promatranju može potpuno osloboditi predodžbe pojedinačnog slučaja vanjskog svijeta koji joj je pričinio radost i zadovoljstvo, te može stvoriti obuhvatnu ideju o dobroti srca. Ona može otprilike pomisliti da dobrota srca nastaje time što jedna duša upija interes neke druge i čini ga svojim vlastitim. Duša sada može osjetiti radost zbog te moralne ideje dobrote srca. To nije radost u vezi s pojedinim događajem osjetilnog svijeta, nego radost zbog neke ideje kao takve. Pokuša li se ta radost zadržati živom dulje vrijeme u duši, to je udubljivanje u osjećaj. U tom slučaju nije ideja ona koja djeluje na buđenje unutarnjih duševnih sposobnosti, nego osjećaj koji je dulje vrijeme vladar u duši, a koji nije bio potaknut nekim vanjskim utiskom. Budući da nadosjetilna spoznaja dublje ulazi u bit stvari negoli obično mišljenje, to se iz njezinih iskustava mogu navesti osjećaji koji, ako se primijene za unutarnje poniranje, imaju još mnogo veći stupanj djelovanja. Koliko god je ovo posljednje nužno za više stupnjeve školovanja, ipak treba imati na umu da energično uranjanje u takve osjećaje, kao što je npr. opisani osjećaj dobrote srca, može odvesti već vrlo daleko. Budući da su ljudi po svojoj biti vrlo različiti, to su za pojedince djelotvorna različita sredstva školovanja. Što se tiče duljine trajanja poniranja, treba imati na umu da je djelotvornost to veća što je poniranje smirenije i razboritije. Treba, međutim, izbjegavati svako pretjerivanje u tom smjeru. Izvjestan unutarnji takt koji se zbog vježbi sam uspostavlja poučit će učenika čega se pritom treba pridržavati.

Ove će vježbe unutarnjeg poniranja u pravilu trebati dugo provoditi prije nego što će se moći primijetiti sami njihovi rezultati. Ono što je za duhovno školovanje bezuvjetno potrebno jest: strpljivost i ustrajnost. Tko u sebi ne probudi te dvije sposobnosti i tko neprekidno svoje vježbe ne radi u potpunom miru, pri čemu su strpljivost i ustrajnost uvijek osnovni ugođaj njegove duše, ne može mnogo postići.